Vidite prvi

RUSKI MEDIJI

RUSIJA INSIDER: Herojski general Hrvata borio se protiv intervencije SAD-a

Autor:Prvi.tv
Objava:5.12.2017. 21:47
RUSIJA INSIDER: Herojski general Hrvata borio se protiv intervencije SAD-a
Učitavanje medija preglednika ...
1

RUSIJA INSIDER prenosi: Herojski general Hrvata borio se protiv intervencije SAD-a u Bosni 1993. godine.

Ako želite primjer o tome kako sveobuhvatne i uspješne imperijalne medijske priče ne gledaju dalje od izvješća RT-a o generalu bosanskih Hrvata, imate Slobodana Praljka, koji je popio čašu otrova pred kamerama Haaškog tribunala.

Iako u naslovu izvješća piše : "Osuđeni bivši general bosanskih Hrvata umire nakon ispijanja otrova na Haaškom tribunalu", naslov, tekst i video snimka RT-a govore o "ratnom zločincu bosanskih Hrvata".

Dakle, čak i RT, koji bi trebao biti taj veliki trn na carevoj strani, zapravo je informiran od strane zapadnih režimskih medija, a njegov prvi nagon na bilo što što nije odmah u vezi s Rusijom je kopirati CNN.

Zašto bi Slobodan Praljak bio "bosanski ratni kriminalac"? Bio je doista "osuđen", ali od strane koga? Takozvani Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju je sud utemeljen rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Problem je u tome što Vijeće sigurnosti nema pravosudno tijelo. Kao takav ne može delegirati ovlasti takvom sudu. Stoga, ICTY je nezakonit prema vlastitim pravilima UN-a.

Ali možda je RT smatrao kako je sigurno pretpostaviti da je Praljak zaista "ratni zločinac" jer je Hrvat? Po svome ugledu, ICTY je protusrpski sud, pa ako je Hrvat osuđen uistinu je morao biti doista loša osoba? RT se sam po sebi uvukao u neku vrstu etničkog prebrojavanja.

Postavljaju se pitanja o pravednosti međunarodnog procesuiranja zločina počinjenih tijekom balkanskih ratova. Od 161 optužene osobe od strane ICTY-a, tijela stvorenog isključivo za procesuiranje ratnih zločina, 94 su etnički Srbi, u usporedbi s 29 Hrvata, devet Albanaca i devet Bošnjaka.

Zapravo, ova vrsta prebrojavanja je i više nego bezvrijedna. Uistinu, ako je u pitanju pravednost, ono što je bitno nije etnička pripadnost onih koji su pod pritiskom ICTY-a, nego činjenica u kojem su ratu sudjelovali i na kojoj strani?

Gotovo pošteno zvuči čuti informaciju o 94 presude za Srbe, a 29 za Hrvate. Ipak, zar rat nije bio s Hrvatima s jedne strane, a sa Srbima s druge? I nisu li to Hrvati favorizirali zapad, dok su Srbi bili demonizirani? Dakle, ako ništa drugo, zvuči kao da je ICTY uravnoteženiji od histerične imperijalne propagande za vrijeme rata.

Osim u stvarnosti, niti jedan od 29 osuđenih Hrvata nije bio pod pritiskom zbog zločina nad Srbima. Svaki Hrvat, osuđen od strane Haaškog tribunala, koji nije doživio promjenu presude, bio je bosanski Hrvat osuđen za sudjelovanje u hrvatsko-muslimanskom ratu u Bosni i Hercegovini, gdje su bosanski Hrvati bili od strane zapada označeni kao crni šeširi, a bosanski Muslimani kao bijeli šeširi.

Ako se uvjerenja ne razvrstavaju po etničkoj pripadnosti, već po stranama na kojima su se borili u četiri različita sukoba koja je ICTY preuzeo za donošenje presude, vidljivo je kako je u svakom pojedinom slučaju lagano obrađivana strana koju podupire carstvo, a strana koju je carstvo obilježilo za intervenciju, bila je grubo tretirana.


Prema mojoj neznatno zastarjeloj zabilješci iz 2013. godine, za hrvatsko-srpski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, ICTY je osudio četiri muškarca na srpskoj strani na ukupno 75 godina, a nikoga s hrvatske strane. Za Kosovski rat od 1998 -1999 osuđeno je šest muškaraca sa srpske strane na ukupno 122 godine zatvora, a dva muškarca s albanske strane za ukupno 19 godina. Za rat u Bosni i Hercegovini od 1992-1995 osudio je ukupno 44 muškarca na 665 godina (i 2 doživotne zatvorske kazne) sa srpske strane i šest muškaraca s muslimansko-hrvatske strane na ukupno 50 godina. Konačno, za muslimansko-hrvatski rat od 1993-1994 osuđeno je 17 muškaraca s bosansko-hrvatske strane na ukupno 268 godina, a tri muškaraca s muslimanske strane za ukupno osam i pol godina zatvora. (Nepotrebno je reći kako nijedan Amerikanac nije bio osuđen za bilo što.)

Odmah možemo vidjeti kako su bosanski Srbi i bosanski Hrvati najoštrije tretirani. Bosanski Hrvati su zapravo proveli više vremena u zatočeništvu nego Srbi iz Srbije (za rat na Kosovu) ili Srbi iz Hrvatske (za rat u Hrvatskoj od 1991-1995). Štoviše, bosanski Hrvati su zapravo nakupili više zatvorskih kazni nego Hrvati iz Hrvatske. Da li su to bosanski Hrvati bili osobito opasni? Ne baš. S nekih 17 posto po popisu prije rata predstavljali su najmanju etničku skupinu u Bosni i Hercegovini i bili su najslabija strana u ratu. Kao rezultat ratnih progona i iseljavanja (većina izbjeglica nikada se nije trajno vratila kućama), od ukupno 750.000 Hrvata spali su na broj od samo 500.000. Tijekom rata mogli su skupiti oko 50.000 ljudi i vojska im je bila nekoliko puta manja od vojske bosanskih Srba, bosanskih Muslimana ili Hrvata u Hrvatskoj.

Kada u obzir uzmemo sve strane u jugoslovenskom ratu, nikada nisu bili u poziciji preuzimanja kontrole. Od početka do kraja muslimansko-hrvatskog rata 1993-1994, uvijek su bili u službi obrane i uvijek su gubili teritorij. Bilo je pet naknadnih bosanskih muslimanskih ofenziva u Središnjoj Bosni, od kojih su im svaki uspjeli otuđiti više teritorija (po znatnoj cijeni). Ne postoji takav primjer ofanzive koja značajno povećava teritorij brojčano inferiornih bosanskih Hrvata.

Jednostavno, istina je kako su od svih strana u Bosni i Hercegovini, Hrvati zbog svoje vojne slabosti imali najmanje prilike za sudjelovanje u ratnim zločinima. Dok su najveći (i do sada najpoznatiji) masakr muslimansko-hrvatskog rata izvršili bosanski Hrvati, muslimanski masakri protiv Hrvata bili su brojniji. Tamo gdje su bosanski Hrvati protjerali oko 50.000 muslimana, oni su zauzvrat protjerali preko 150.000 Hrvata.

Iako su zapadni mediji i ICTY (pomagani od strane lokalnih stanovnika, željnih intervencije na njihovoj strani) slikali sliku rata u Bosni i Hercegovini kao borbu bijelih šešira koji se bore protiv ratnih zločina i crnih šešira koji se bave ratnim zločinom kao ideologijom, istina je da se strane nisu razlikovale u načinu ratovanja. Ono što se razlikovalo bila je prilika.

Tako, primjerice, iako nema sumnje kako je ratni cilj bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini bio pravedniji (manje imperijalistički) od ratnog cilja bosansko-muslimanske strane (bosanski Srbi nisu se suprotstavili neovisnoj bosanskoj muslimanskoj državi do neke mjere), nema sumnje kako su bosanski Muslimani protjerali i ubijali manje civila bosanskih Srba, nego što je to obratno bio slučaj. Ne zato što su bili manje skloni počiniti takva djela, već jednostavno zato što su vojnici koji su se branili bili suprostavljeni mnogo bolje naoružanim Srbima tijekom većeg dijela rata.

U tom kontekstu, zapadna diplomatska, vojna propaganda i propagandna podrške bosanskim Muslimanima protiv vojno slabijih bosanskih Hrvata posebno je poučna. Do 1993. godine bosanski su Muslimani bili smatrani glavnim žrtvama demonskih Srba i stoga nisu mogli učiniti ništa loše. Bilo to točno ili krivo, bili su američki tim.

Dakle, kako su  kasnije uslijedile bosansko-muslimanske ofanzive protiv Hrvata - pod vodstvom oružja i arapskih džihadista koje je donio SAD, tisuće Hrvata iz središnje Bosne su dolazile u Hercegovinu kao izbjeglice, ili su se našle u odsječenim malenim i smanjenim enklavama, okruženi neprijateljima sa svih strana, zapadnjačka medijska pozornost bila je usredotočena na Mostar u Hercegovini - jedino i jedino mjesto gdje su Hrvati marginalno držali konce u rukama.

Stvarnost je zapravo ta da je američko-islamistička intervencija u Bosni i Hercegovini prvo naoštrila zube u ofanzivima protiv Hrvata iz Srednje Bosne. Godina 1993. ponudila je relativnu uspavanost u borbi na strani bosanskih Srba. Naslijedivši arsenale bivše federalne vojske, Srbi su brzo uspostavili nadzor nad gotovo svim područjima koja su tražili u prvih devet mjeseci rata te su bili zadovoljni i primirili se. Istodobno, čak i uz pomoć SAD, vojska bosanskih Muslimana još uvijek nije bila toliko dovoljno jaka u pokušaju guranja Srba natrag (kao što će se ispostaviti da  nikada ne bi ni postali sposobni za to).

Međutim, druga stvar je u bila u tome da mnogo slabiji bosanski Hrvati, koji su se oduprli srbijanskoj ofanzivi, isto tako nisu bili spremni prihvatiti jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu u kojoj dominiraju Muslimani. S malo sreće, mogli su biti slomljeni. Naravno, to nije mogla biti priča prezentirana u medijima. Moralo je biti i nešto drugo. I tako je i bilo.

Dok su hrvatska sela srednje Bosne bila spaljena, dijelom i uslijed američke podrške, priča na CNN-u, beskrajno puta ponavljana, bila je ona o mrznjom ispunjenim hrvatskim ratnim zločinacima koji su uništavali arhitektonski značajni most u Mostaru (Izgrađen od strane katoličkih kmetova, koji se koristio za opskrbu bosanskih muslimanskih boraca. Čak je i ICTY kasnije presudio kako je most bio legitimni vojni cilj, ali do tada je medijska histerija tijekom njegova uništenja dugo služila toj svrsi.). Slobodan Praljak, kao i ostali bosanski Hrvati, bio je netko tko se našao u borbi s neprijateljem kojeg je podupirao SAD. Njegova osuda od strane ICTY-a ne znači ništa.

Kako biste to shvatili, možete pogledati na koji način Međunarodni kazneni sud (ICTY) kombinira tradiciju europskih i zajedničkih zakona kako bi eliminirao provjere i ravnoteže bilo koje vrste, stvarao pravila na licu mjesta i izmišljao nove zločine ("udruženi zločinački poduhvat") koje nitko ranije nije ni pokušao i koji ne zahtijevaju izravne dokaze za osudu. Ili možete samo shvatiti kako je Praljak bio dovoljno nesretan da bude zapovjednik na strani koja se našla na pogrešnom kraju američke intervencije u Bosni i Hercegovini.

Svojim se zaslugama odupirao do kraja, a svoj je život oduzeo protestom protiv carstva. Ratni zločinac? Prije bih rekao heroj.

 

Komentari
Broj komentara:1