Vidite prvi

HEROJI

U 28 godina su usvojili petero i udomili sedmero djece

Autor:Prvi.tv
Objava:27.5.2018. 20:20
U 28 godina su usvojili petero i udomili sedmero djece
Učitavanje medija preglednika ...

Bračni par iz Murskog Središća svoj je život posvetio napuštenoj i nezbrinutoj djeci. Nikad nisu pitali je li dijete bolesno ili zdravo ili koliko je staro. Samo im je bilo važno pružiti mu ljubav

Oduvijek sam željela biti mama, ali nikako nisam očekivala da će se moje majčinstvo ostvariti posvojenjem, rekla nam je Marina Hoblaj (56) iz Murskog Središća.  

Danas je dom Hoblajevih ispunjen djecom raznolikih životnih okolnosti koja imaju nešto važno zajedničko - danas su sve to njihova djeca. Jer nikad im nije bilo bitno, kažu, kakvo će dijete, koje dobi, nacionalnosti ili zdravstvenog stanja ući u njihovu obitelj.  

- Iako se većina posvojitelja odluči prigrliti tuđe dijete tek kao posljednju mogućnost ispunjenja svojih roditeljskih težnji, ja moram reći da su naši motivi od početka bili ponešto drukčiji - rekao je Vladimir Hoblaj (58).

- U mojem slučaju oni sežu još u vrijeme mojeg mladenačkog traganja za smislom života. U nedostatku zadovoljavajućih odgovora iskreno sam se zapitao - pa je li uopće fer dovoditi na svijet djecu koja će se u tom svijetu osjećati nesretno i jednako neuspješno tražiti odgovore na svoja pitanja. I tako mi se rodila misao da ako ikad budem u prilici postati otac, radije bih to bio nekom već rođenom djetetu. Mogao bih mu jednostavno priznati da ne znam te odgovore i punuditi mu sebe da zajedno prođemo stazu života. No kad smo supruga i ja sve te odgovore pronašli u Isusu Kristu, shvatili smo i da nas je njegova ljubav na križu dovela u poseban i bliski odnos s Bogom koji nam se učinio tako sličnim posvojenju. ?

Marina i Vlado su nedavno proslavili 35 godina zajedničkog života u kojem su posvojili petero i udomili sveukupno sedmero djece. Osmijeh na njihovim licima teško je opisati. Zahvalnost, spokoj i sreća kao da isijavaju iz njih dok nam pričaju detalje o svojoj neobičnoj obitelji.

- Sve je počelo 1990. godine, kad su nas nazvali iz Centra za socijalnu skrb u Varaždinu i rekli da će se uskoro roditi beba za koju je njezina majka unaprijed najavila da se neće moći brinuti - kaže nam tata Vlado. 

- Zbilja je bio predivan osjećaj iz bolnice donijeti malu Barbaru koja se rodila da bude naše dijete - nadopunjuje ga mama Marina.

- Istina, malo sam se u početku bojala, hoću li joj biti dobra majka i hoću li se moći nositi sa svime što me čeka? Što ako se njezina biološka majka predomisli? No nadali smo se najboljem i nikad nismo gubili vjeru. Na kraju je sve prošlo kako treba. Doveli smo Barbaru kući i bili smo presretni što nam se pružila mogućnost da je odgajamo - rekla je ponosna mama Marina.

U tom trenutku Hoblajevi nisu ni pomišljali da će taj isti Bog s vremenom njihovu kuću napuniti mnoštvom djece. A taj je dio njihove priče krenuo s bojazni da bi Barbara mogla biti razmažena, jer je bila toliko umiljata da se cijeli svijet vrtio oko nje.

I tako se mladim roditeljima rodila ideja da bi za nju bilo najbolje da posvoje barem još jedno dijete. No kad su svoje ushićenje podijelili s Centrom za socijalnu skrb, prizemnio ih je odgovor da to neće biti moguće jer će uvijek u prednosti biti bračni parovi koji žele posvojiti svoje prvo.    

Marina i Vlado nisu se dali zbuniti. Pitali su ih imaju li neko dijete koje je možda teže posvojivo. I tako ih je njihov nemirni duh doveo u Caritas gdje su našli dvogodišnju Ivanu. Rečeno im je da boluje od celijakije i još nekih sindroma, čemu entuzijastičan bračni par baš i nije previše pridavao pozornosti. Jednom kad su je vidjeli, više je nisu htjeli ostaviti i dopušteno im je da je posvoje.

Otišli su korak dalje

?- Danas nam je drago da smo se upustili u tu avanturu bez previše razmišljanja jer bismo se inače uplašili pa nikad ne bismo iskusili radost koja nas je čekala nakon nekoliko teških godina. Malo pomalo, Ivana je upijala našu ljubav, počela nam vjerovati, a i njezino se zdravstveno stanje počelo popravljati. I ta promjena nas je toliko ponijela da smo se odlučili na korak dalje.

I tako su se 1997. godine Marina i Vlado ponovno javili u Caritas gdje su im ponudili petogodišnjeg dječaka koji je bolovao od umjerene retardacije.

?- Ne mogu vam reći koliko sam bila dirnuta kad smo došli po Nenada i vidjela kako se sva domska djeca vesele da je Neno dobio mamu i tatu - sa sjetom će Marina. Neno je danas, kažu njegovi roditelji, sretan mladić koji obožava svakodnevnu rutinu. Iako je već odavno završio školu, i dalje svakodnevno odlazi na radionice koje mu puno znače.  

Nije prošlo ni godinu dana kad su Hoblajevi u svoj dom doveli još i sestre Elizabetu i Nikolinu, koje su tad imale tek jednu, odnosno dvije godine. Pretpostavljali su da je to kraj posvajanja, no krah njihova obiteljskog posla ponovno ih je okrenuo prema djeci koja trebaju obitelj.  

Ništa bolje od majčinstva

?- Hajdemo postati udomitelji. Kuća je velika i šteta da zjapi poluprazna - sjetila se Marina kako su se Vlado i ona prije osam godina odlučili na udomiteljstvo.

- Budući da udomiteljstvo nije trajni odnos, bude nam teško kad nam djeca odu. No za ovo četvoro koji su sad kod nas znamo da će našu obitelj zauvijek moći smatrati svojom - kaže Vlado, a Marina odmah dodaje kako je udomljena djeca zovu teta, ali im često pobjegne i "mama", što joj je drago čuti.    

?U međuvremenu su se Barbara i Ivana udale te dobile svoju djecu tako da se ova lijepa priča nastavlja na novim pokoljenjima.

Iako više ne žive svi pod istim krovom, na nedjeljnom ručku obavezno se svi pojave. Kuća Hoblajevih za čas se ispuni zaraznim dječjim smijehom, a tad se igraju i društvene igre, prepričavaju se događaji koji su im obilježili prethodni tjedan te pune baterije za novi, kaže bračni par. Ponekad otiđu i na izlet, a često im u goste dolaze i prijatelji koji su ih, kažu, oduvijek u svemu podržavali. Dodaju da sva njihova djeca znaju da im oni nisu biološki roditelji jer otvoreno s njima o svemu pričaju.

- Uvijek smo se držali pravila da djeci nikad ne smijete lagati, inače gubite vjerodostojnost - otkrio je Vladimir.

- Neka samo budu hrabri i uporni te neka se ne boje velikih životnih pitanja - uglas nam kažu Marina i Vlado ispraćujući nas srdačno svojim iskrenim osmijehom, piše 24sata.hr

Komentari
Broj komentara:0