Vidite prvi

Jukine crtice 58

Vitinski lovac i vreća drevnoga novca

Autor:Darko Juka
Objava:16.6.2017. 18:50
Vitinski lovac i vreća drevnoga novca
Učitavanje medija preglednika ...

Prethodne me dvije kolumne (Jukine crtice 56 i 57) vratiše u ono doba putopisnih lutanja po brdima i dolinama ovoga našeg baštinom bogatoga podneblja. Bila su to vremena crkavice koju su urednici simpatično nazivalo plaćom, ali i vremena neobičnoga uživanja u tomu terenskom poslu, u susretima s osebujnim ljudima i u otkrivanju priča i predaja na koje se već bila navukla sjena zaborava.

Uzdolske su me priče podsjetile na jedan poseban susret u ljubuškomu kraju, u Vitini, kamo sam se, prije više od deset godina, zaputio razgovarati s bratom pokojnoga Ludviga Lutka Pavlovića, najmlađega pripadnika čuvene Bugojanske skupine (Feniks). Ludvigov brat Ivan, među prijateljima poznatiji kao Iko, dočekao me onako kako dobar domaćin jedino i znade, a nakon dugoga osvrta na životni usud njegova brata, uz domaću lozovaču il' dv'je, razgovor je krenuo sasma drugim smjerom, a ja sam shvatio kako sjedim na nevjerojatnoj priči, onoj koja završava na naslovnici… Iki je, naime, odlazak u lov osigurao punu vreću novca!

Kovanice starosti od rimskoga doba do 20. stoljeća

- Tamo, navrh vitinske Zelengore, jednom sam zgodom odložio pušku i sjeo na neku kamenu ploču koja se pod mojom težinom pomaknula, a pod njom sam ugledao vrč… – pričao mi je Iko, obogaćujući svoju pripovijest snažnim gestikulacijama. Kako je taj stari glineni predmet dotaknuo prstima, sve se pretvorilo u prah, vjerojatno zbog izravnoga izlaganja zraku i sunčevoj svjetlosti. Međutim, nije vrč ono što je zavrijedilo udarno novinsko mjesto…

- Drugom sam prigodom, opet k'o odabran za čudne zgode, na istomu onom vrhu odmarao pokraj nekakova panja iz kojega je izbijalo mnoštvo mladica. Ni sam ne znam zašto, razabrao sam te mladice i, na moje zaprepaštenje, ugledao hrpu drevnih novčića u duplji, zamotanih u raspadajuću vrećicu. Čudno, da čudnije ne more bit. Hrpa kovanica, nastalih u nekol'ko stoljeća razlike, a na jednomu mjestu, i to u najlonskoj vrećici. Jedino što bi to moglo objasnit jest da ju je ne'ko tamo metnuo da ju skloni pa mu se nešto dogodilo, ili ju posl'je nije više mog'o pronaći. – pokušava Iko sam sebi objasniti doživljeno.

Baš kad sam u sebi počeo dvojiti u ono što mi kazuje, otišao je moj pripovjedač do kućnoga kredenca i, ostavivši me osupnutoga, izvadio šaku tih starih kovanica! Kao u nekoj Andersenovoj bajci, čekao sam još samo na pojavu dobre ili manje dobre vile, ali sam se na kraju zadovoljio i susretom s tako raznolikim arheološkim otkrićem. Na jednoj se kovanici, koja je bila u iznimno lošemu stanju, jedva mogla razabrati 242. godina (no, nedvojbeno je tu bila još jedna brojka, sprijeda ili straga, pošto natpis na kovanici iz 3. stoljeća zasigurno ne bi bio pisan arapskim brojkama), druga je bila novijega nadnevka, iz 1922. godine, a najvećma ih je, ipak, bilo sa znamenjem rimskih legija, nekih imperatora i s natpisima poput Ferdinand i fransciscas.

Pomalo svima, muzeju, djeci, unucima, sebi…

No, vjerojatno najbolje očuvana ona je iz 1846. godine, s natpisom FERD·I·D·G·AVST·IMP·HVNG·B·REX·H·N·V·R·L·V·D·G·L·I·A·A· na licu, na kojemu je jasno uočljiva glava vladara s carskim grančicama, odnosno S·MARIA·MATER·DEI PATRONA·HVNG·1846·20 na naličju, s jako oštećenom gravurom u sredini.

Daljnja mi je pretraga našega dobrog svemrežja sve razjasnila. Riječ je, naime, o ugarskoj kovanici iz 1846. godine, u tadanjoj vrijednosti od 20 Krajczára, izrađenoj od srebra (.583), okrugloga oblika, promjera 26 mm, debljine 1,5 mm i izvorne težine od 6,68 g. Ti su novčići kovani u rasponu od 1837. do 1848. godine. Na prednjoj joj je strani desni profil glave austrougarskoga cara Ferdinanda I., a ona brojna slova, razdijeljena točkicama, znače sljedeće: Ferdinand I., milošću Božjom, car Austrije, kralj Ugarske i Češke, peti od svojega imena, kralj Lombardije, Venecije, Dalmacije, Galicije, Lodomerije, Ilirije i nadvojvoda Austrije (Ferdinand I, dei gratia Austriae imperator, Hungariae, Bohemiae rex huius nominis quintus, rex Lombardiae, Venetiae, Dalmatiae, Galiciae, Lodomeriae, Illyriae, archidux Austriae). Na naličju je, pak, prikaz Blažene Djevice Marije, s Isusom u naručju, u svjetlosnomu blještavilu.

- Dao sam deset primjeraka u Franjevački muzej na Humcu, dio ostavio sebi, a ostatak podijelio djeci i unucima, za uspomenu. – rasvijetlio mi je Iko sudbinu ostatka novca, nastavljajući s opisima alki, zadivanih u kamene gromade Zelengore, iz vremena kada je ljubuško polje bilo ogromnim jezerom.

Za razliku od Andersenovih junaka, stanje na bankovnomu računu Iki je ostalo nepromijenjenim, ali je, s tim iskustvom, ostao bogatiji za iznimnu zgodu koju neumorno može prepričavati unucima i njihovoj djeci, ako ga zdravlje toliko posluži.

Jezivo samoubojstvo talijanskoga majstora

Vitina, u koju su neki smještali čak i Homerovu Troju, nevjerojatno je bogata ostatcima prošlosti, a nisam trebao dvaput predložiti i već smo bili u kolima, na putu za Gornju Vitinu… Dok se pred nama, u svoj svojoj raskoši, prostranstvom dičila plodna ljubuška dolina, Nahija, zamakli smo iza vrhova brežuljaka i stigli  u hrastovu šumu, u kojoj noću huču sove, a dnevno svjetlo obasja ostatke slučajno otkrivene starokršćanske bazilike, čiji me tlocrt neodoljivo podsjetio na čuvenu Cimsku baziliku, s obronaka mostarske Planinice. Posebno je zagolicala moju maštu zbog uočljivih procjepa na dnu tih ostataka, pri samim temeljima, za koje je teško kazati je li riječ o prirodnim raspuklinama, nekim drevnim prolazima od kojih hvata jeza, ili o načetim grobovima čiji stanari stoljećima snivaju miran san.

Vitina nije sa svojim mitovima zapela u povijesti, pa se jeziva priča vezuje i za novu župnu crkvu, mladu tek stotinu i desetak godina. Njezina ljepota oduzima dah, a desetljećima stari borovi stvaraju hladovinu koja jamči tjelesnu okrjepu svakomu putniku namjerniku. Vitraje na crkvenim prozorima, početkom 20. stoljeća, radio je neki talijanski majstor koji danonoćno nije skidao pogleda sa svojega posla. Kada je konačno dovršio posljednji prozor, sjeo je u Župnomu dvoru, kao i svake večeri, zahvaliti Svevišnjemu i, sa svećenicima, podijeliti kruh svagdanji. No, te je noći ustao od stola i kazao fratrima kako će prošetati dok se juha ohladi…. Više se nije vratio! Otišao je, mještani pričaju, na most na rijeci Mlade, privezao si kamen oko vrata i skočio u duboku vodu. Vitina je trajno ostala bez odgovora na upit: Zašto?

A što su Mlade i otkud to neobično ime jednoj rijeci? Iko kaže kako je ime svjedočanstvom turskoga tiranstva, jer je na tomu mjestu, navodno, neka mladenka skončala, ne htijući se podati Turčinu koji je od njezina ženika tražio ogavno pravo prve bračne noći.

Potopljena se zvona oglase kada polje prekrije magla

- Na dan kad su se uzeli, Turčin je doš'o tražit svoje pravo. Mlada se nije tila podat i, bižeć' pred njim, skočila je radije u rijeku nego u njegove ruke. Otad ljudi ovo mjesto zovu Mlade… – ozbiljno je Ikino lice, kao da se sve to dogodilo još jučer,  a ne stoljećima prije.

- Tu je davno stajala i crkva koju su Turci potpuno uništili. Iščupali su joj i temelje iz zemlje, a sve su kamenje i dva joj zvona bacili u deset-dvanaest metara duboku, mutnu vodu, pa se ta zvona, koja i danas leže u mulju, začuju u mraku, kada se poljem prostre magla! – tajnovit je Iko, bolji od mnoštva samozvanih majstora turističkoga zanata s kojima me život spajao.

Na mjestu te crkve koju on spominje, zatekao sam oronulu kapelicu, koju moj sugovornik, s kojima sama se (shvatili ste) u međuvremenu s uzvisina ponovno spustio u bujno polje, s vremena na vrijeme oboji, usput uređujući i travu uokolo obližnjih stećaka, kod kojih se misu kazuje prve nedjelje nakon Markovdana.

Hrvatski jezikoslovac Danijel Alerić, u znanstvenomu je radu imena Neobično hercegovačko riječno ime Mlade ili Mladi, objavljenom 1993. godine u časopisu Rasprave, argumentirano obrazložio filološko podrijetlo imena, koje nema dodirnih točaka s onom zgodnom Ikinom pripovijesti, a vraća nas na hrvatsko-tursku složenicu Muadel-rika (regulirana rijeka). No, osvrnuo se i na neobičnost imena te 78,5 km dugačke rijeke, koja od svojega izvora u Imotskomu, do ušća u Čapljini, teče jedinstvenim dijalekatskim područjem i, kao nijedna druga u svijetu, mijenja čitav niz imena: Vrlika / Vrljika, Matica, Tijaljina / Tihaljina, Prokop, Novi prokop, Mlade / Mladi, Tribižet / Trebižet / Trebižat. Ovaj naziv Mlade prvi je put dokumentiran 1867. godine, u glasovitomu Šematizmu fra Petra Bakule.

Hercegovački je franjevac i knji­ževnik fra Martin Mikulić (1841.-1912.), u svojoj pripovijetci

Pustinjakove pripovijetke iz seoskog života zapadne Hercegovine (Duvno, 1972.) zapisao: Prošlih stoljeća Tihaljina bila mala tiha rijeka, ali kad nad Klobukom u njoj zaklokota Klokun od sedam vrela, kad pod Vitinom zašikljaše mlade vode Mladi, narasla je čitava vodurina i cijelo ogromno Ljubuško polje zaplavila.

Naplavila jer tako Vitina i moje uspomene, a naše stare predaje, koje valja uvijek uzimati s dozom opreza, napose nakon desetljeća i stoljeća usmenoga prenošenja s koljena na koljeno, ne smiju pasti u zaborav, ne smiju ostati pod onom sjenom zaborava! Trebaju ih bilježiti oni koji pisati znadu, a onda neka se stručnjaci bave razlikovanjem povijesne istine od one koja je, s godinama, naplavila našu maštu i našla plodno tlo u umovima čuvara legendi po zaseocima i selima kamenite nam grude.

Komentari
Broj komentara:0