Vidite prvi

Jukine crtice 41

Uskoci prvi ukopnici na Smrčenjacima

Autor:Darko Juka
Objava:17.2.2017. 21:22
Uskoci prvi ukopnici na Smrčenjacima
Učitavanje medija preglednika ...

Najstarije postojeće groblje na mostarskomu području, ono na Smrčenjacima, ima gotovo nestvarnu priču o nastanku. No, premda se doima poput neke junačke pripovijetke, povijesni nam zapisi potvrđuju kako ona nije plodom mašte ili stare usmene književnosti.

Hercegovački kroničar fra Petar Bakula, u svojemu Šematizmu Hercegovačke franjevačke provincije iz 1867. godine, piše kako je na mjestu današnjega groblja na Smrčenjacima postojala crkva još prije turskoga zaposjedanja Mostara, dakle prije sredine 15. stoljeća, a ova joj današnja duguje i položaj i ime. Fra Petar je zabilježio kako su turski osvajači uništili staru crkvicu Gospe Snježne. Ipak, ono što mi je u ovomu slučaju posebno zanimljivo odvlači pozornost s crkve i vodi do obližnjega joj gaja u kojemu su ugusto rasle smreke, a gdje se, po povratku sa svojega pohoda na Mostar, nakratko s družbom sklonio opjevani hrvatski uskok Stojan Janković. Nije neobično da ratnici ozbiljno utječu na povijest pojedinih sredina, ali je Janković ostavio svoj hajdučki biljeg u mostarskoj povijesti na krajnje neobičan način.

U svojemu djelu imena Mostar nekad i sad, tiskanom 1901. u Beogradu, mostarski etnograf Luka Grđić-Bjelokosić piše i o naselju Cim, točnije o cimskim vinogradima, ističući kako su opustjeli kada su se 1687. godine uskok Stojan Janković i njegova družba, pri pohodu na tursku posadu u Mostaru, spustili iz Bogodola i Goranaca, prošli Cimom, i neprimjetno došli do isturenih gradskih naselja. Bjelokosić navodi kako je, nakon uskočkoga upada, došlo do žestokoga sukoba s Osmanlijama, s puno mrtvih na obje strane: Bježeći nakon teških borbi pred turskom potjerom, vraćao se (Janković) istim putem kojim je i došao. Poginule članove svoje družine Janković je zakopao u cimskom gaju Smrčenjaci.

Riječ je o gustomu gaju stabala smreke koje je Janković, s puno ranjenih u svojoj skupini, odabrao za skrivanje pred turskom posadom koja je krenula u potjeru. One koji su bitku za život tu izgubili, uskoci su pokopali u skrovitoj šumici, da bi kasnije i mjesni pučani počeli u taj gaj ukapati svoje mrtve. Mjesto su zvali kod smrika iz čega se, kroz godine, izrodilo i današnje ime groblja i uopće toga dijela grada.

Stojan Janković, pravoga imena Stojan Mitrović, potekao je iz obitelji harambaše, sjeverno-dalmatinskoga serdara i mletačkoga kavalira Janka Mitrovića. Premda je u puku poznatiji po nadimku kojega je dobio od očeva imena, obiteljsko mu je prezime Mitrović, a suvremeni je hrvatski povjesničar Ivan Mitrović rasvijetlio drevno hrvatsko-katoličko podrijetlo te obitelji. Stojan je ostao posebno upamćen kao predani zaštitnik katoličkoga puka i franjevaca u Rami. Povijesni izvori navode kako je turski zulum nad Ramcima bio posebno surov, ali i kako su tamo naseljeni pravoslavci uživali tursku zaštitu i osobito zlostavljali katolike ramskoga prostora, te su Stojanovi uskoci često bili u pohodima na tomu ozemlju. Stojan je u sukobima s Turcima ostvarivao stalnu nadmoć, a Ramce je sustavno izvlačio u Sinjsku krajinu.

Inače, iz godine mostarskoga okršaja Stojanovih uskoka s Turcima podrijetlo vuče i čuvena vjekovna poveznica Rame i Sinja. Te 1687. ramski su fratri iz goruće crkve na Šćitu i spaljene Rame spasili sliku Gospe Ramske i, noseći ju, prebjegli u Sinj, a upravo je ta slika današnja Čudotvorna Gospa Sinjska, po čijemu je zagovoru, na Veliku Gospu 1715. godine, junački od Turaka obranjen Sinj, čemu u čast i danas živi viteška Alka.

Stojan je 1686. oslobodio Sinj, Liku i Krbavu, a 23. kolovoza 1687. godine, dakle iste godine kada je spašavao ramske Hrvate i kada je upao u Mostar i začeo smrčenjačko groblje, on pogiba u napadu na Duvno (današnji Tomislavgrad). Junaštvo mu je toliko opjevano da ga je u svoj spjev uvrstio i čuveni francuski pjesnik Lamartine.

Stojanova je narodnost u prijašnjim vremenima bila sustavno dovođena u pitanje od strane velikosrpskih povjesničara, ali danas među ozbiljnim autorima više nema dvojbi o činjenici da se Janko Mitrović i njegovi sinovi Stojan, Ilija i Zaviša nisu izrodili iz pravoslavne loze. Dapače, u mletačkim je dokumentima ostalo zapisano kako se Stojan Mitrović, dana 17. kolovoza 1676. godine, vjenčao s Antonijom Rezzi, po obredu Svete katoličke crkve.

Stojan je Mostar dotakao na osebujan način, na mjestu ukopa njegovih drugova niknulo je groblje koje postoji i danas. Puno je podataka do danas palo u zaborav, pa nas iznenadi da su Ramska i Sinjska Gospa jednom slikom, da su uskoci pustošili turske mahale po Mostaru, da su oni prvim ukopnicima u današnjemu najstarijem gradskom groblju…

Sljedećega petka slijedi još jedno iznenađenje – stravična priča koja će razjasniti zašto je razjarena turska posada tako silovito odgovorila uskocima i kakov je užasavajući krvav trag u gradu na Neretvi ostavila Stojanova družba.

Komentari
Broj komentara:0