Vidite prvi

Jukine crtice 35

Sarkotić počasni mostarski građanin

Autor:Darko Juka
Objava:6.1.2017. 18:58
Sarkotić počasni mostarski građanin
Učitavanje medija preglednika ...

Kao što najavih (Jukine crtice 34), nastavljamo o Stjepanu barunu Sarkotiću od Lovćena, hrvatskomu generalu austrougarske vojske, posljednjemu austrougarskom poglavaru Bosne i Hercegovine i zapovjedniku vojnih snaga Bosne, Hercegovine i Dalmacije, koje su tada bile u sastavu Carske i kraljevske (k. u. k.) dvojne monarhije Austro-Ugarske.

Profesor na Učiteljskomu fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dr. Draženko Tomić, za Ličku je reviju (br. 6) 2006. godine napisao izvanredan osvrt na Sarkotićevo djelovanje u BiH, s naglaskom na Hercegovinu, a koristeći pisanja mostarskoga franjevačkog časopisa Kršćanska obitelj (poučni i zabavni mjesečnik za hrvatski katolički puk) iz vremena Prvoga svjetskog rata (časopis je izlazio od 1900. do 1920., te od 1938. do 1944. godine).

Rad je objavljen pod imenom: Stjepan barun Sarkotić od Lovćena (1858.-1939.). Povodom 150. obljetnice rođenja. Život i rad posljednjeg austro-ugarskog zemaljskog poglavara u Bosni i Hercegovini prema izvješćima časopisa "Kršćanska obitelj".

Vodio bh. uglednike caru i kralju

Tomić piše opsežan uvod, navodeći značajne podatke iz Sarkotićeva životopisa, a onda se usredotočuje na njegov dolazak u BiH i na preuzimanje dužnosti njezina zemaljskog poglavara, dana 22. prosinca 1914. godine, što je Kršćanska obitelj popratila u svojemu izdanju s početka 1915. godine, objašnjavajući kako je Sarkotić zamijenio podmaršala Oskara Potioreka, ali i (posebno je zanimljivo istaći) navodeći kako je Sarkotić postao novim poglavarem Herceg-Bosne (na razmeđu 19. i 20. stoljeća, hercegovački intelektualci, i Hrvati i Muslimani, u uporabu uvode invertiranu inačicu nezgrapnoga imena Bosna i Hercegovina, skrojenoga od strane austrougarskih vlasti na Berlinskomu kongresu 1878. godine, i to kao istoznačnicu imenu BiH).

Kao upravitelj, Sarkotić je, u ožujku 1916. godine, predvodio u Beč izaslanstvo od 44 ugledne osobe iz javnoga i crkvenog života BiH caru Franji Josipu, a izaslanicima su bila i sva tri tadanja bh. biskupa (Šarić, Garić i Mišić), kao i obadva franjevačka provincijala (Mihačević i Ostojić). Kršćanska obitelj navodi Sarkotićeve riječi caru Franji: Uzalud je ostao pokušaj, da se narod Bosne i Hercegovine, koji je pod žezlom Vašeg Veličanstva mirnomu radu vraćen, istrgne iz sklopa monarhije; sinovi ovih zemalja nose danas pobjedonosno Habzburške zastave ... Bosna i Hercegovina žrtvuje prečišćenom dušom i punom radošću na oltaru velike zajedničke otadžbine. Dok tako sinovi zaklete dužnosti vrše, skupili su se oci ponosita i zahvalna srca ovdje pred prijestoljem vašega Veličanstva, da na moja usta dadu izraza nepokolebljivoj vjernosti čitava svoga naroda i da ponovno s najvećom predanošću zamole za blagonaklonost i očinsku milost Vašeg Veličanstva.

U prosincu iste godine, Sarkotić je predvodio i sedmeročlano izaslanstvo iz BiH u Budimpeštu, na krunidbu Karla I. (IV.) za apostolskoga kralja Ugarske, Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U ožujku 1917. godine, bio je na čelu izaslanstva od 25 osoba iz građanske i crkvene vlasti (iz Sarajeva pomoćni biskup Ivan Šarić i provincijal bosanskih franjevaca fra Jozo Andrić, iz Mostara provincijal hercegovačkih franjevaca fra David Nevistić) koje je u Luksenburg išlo na poklonstvo caru Karlu i carici Ziti. To je posebno značajno jer se tada intenzivno pregovaralo o mogućemu trijalističkom uređenju Monarhije, unutar kojega bi, uz Austriju i Ugarsku, Hrvatska (unutar koje bi bili i Dalmacija, Hercegovina i Bosna) izrasla u trećega vitalnog političkog čimbenika Habsburškoga carstva, za što se Sarkotić gorljivo zalagao (Jukine crtice 34).

Mostarska Liska ulica nosila Sarkotićevo ime

Inače, u brzojavnomu odgovoru na dopis hrvatskoga bana Ivana Skerlecza, kojim mu je ovaj čestitao vojničko osvajanje Lovćena i Cetinja (jedno od najsjajnijih i najvećih naših oružanih dijela u sadanjem svjetskom ratu... radostan što će ovo ratno djelo, što ga novine svega svijeta visoko cijene, biti skopčano s imenom sina hrvatskog naroda.), Sarkotić Hrvatsku naziva dragom i užom domovinom.

- Prijazni brzojav Vaše Preuzvišenosti me je veoma obradovao, te za čestitku, kojom se visoko dičim, od svega srca zahvaljujem vašoj Preuzvišenosti koja i zemlji, povjerenoj Vašoj mudroj upravi, a koja je i moja draga i uža domovina. ostalo je u Kršćanskoj obitelji zabilježeno Sarkotićevo pisanje hrvatskomu banu.

U članku naziva General pl. Sarkotić postao barun (plemićki mu je naslov car Karlo dodijelio upravo zbog izvojevane pobjede u Crnoj Gori) jednoga dvobroja Kršćanske obitelji iz 1917. godine stoji: To je razveselilo sve Hrvate, jer vide, da Njeg. Vel. cijeni zasluge prvih hrvatskih sinova, a napose se imaju radovati Hrvati iz Herceg-Bosne, što je odlikovan prezasluženi poglavar. Naš list šalje najsmjernije i najtoplije čestitke preuzvišenom gospodinu barunu!

Upravo je Sarkotić u Sarajevu potaknuo postavljanje spomen-obilježja ubijenima nadvojvodi Franji Ferdinandu i vojvotkinji Sofiji, koje je otkriveno 28. lipnja 1917. godine, a rađeno prema nacrtima prof. Eugena Borija.

Zemaljski je poglavar bio osobito omiljenim u Hercegovini, a imajući u vidu nedavno pokrenutu inicijativu za ponovno imenovanje jedne od mostarskih ulica imenom baruna Sarkotića (Jukine crtice 34), posebno je zanimljivo podsjetiti na činjenicu da je na sjednici mostarskoga gradskog zastupstva, dana 3. listopada 1917. godine, Sarkotić proglašen počasnim građaninom grada Mostara, kada je gradska ulica Liska preimenovana u Ulicu baruna Sarkotića za njegove velike zasluge i očinsku brigu za Hercegovinu, a osobito grad Mostar (Kršćanska obitelj, XVlll, 1917., br. 11, str 232.).

Stadler Sarkotiću: Sjediniti hrvatske zemlje

Dr. Draženko Tomić u nastavku teksta bavi se Sarkotićevim boravcima u Hercegovini i piše kako je, u svojstvu upravitelja zemlje, barun prvi put u Mostar došao 11. siječnja 1915. godine, zbog čega je grad bio okićen hrvatskim zastavama. S kolodvora je prevezen u vojarnu, u kojoj je primao predstavnike svjetovne i crkvene vlasti, a kako je biskup fra Alojzije Mišić bio izvan grada, poglavara je pozdravio biskupov tajnik fra Jerko Boras, opisavši ga kao čovjeka obdarena svim duševnim i tjelesnim vrlinama, muža slavna, u komu također vrije hrvatska krv. Govor je fra Jerko zaključio u dubokoj nadi kako, dolaskom ovoga poglavara, hrvatskomu hercegovačkom narodu dolaze i bolji dani.

Dana 27. listopada iste godine, Sarkotić u svojstvu domaćina u Mostar dolazi sa zajedničkim ministrom financija dr. Ernestom Korberom (BiH nije priključena Trojedinoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ali nije niti ugarskomu dijelu carstva, nego je pripojenjem Monarhiji stavljena pod zajedničku upravu ministarstva financija), a u stolnomu je hercegovačkom gradu bio i 11. listopada 1916. godine, na pokopu vojnoga zapovjednika u Mostaru, podmaršala Karla pl. Langera.

Međusobno poštivanje baruna Sarkotića i crkvenih velikodostojnika u BiH bilo je iznimno, a što su katolički svećenici od njega očekivali ponajbolje svjedoči govor nadbiskupa Josipa Stadlera na primanju u povodu rođendana cara Franje Josipa, 1915. godine: A kada iza oružane pobjede nastane mir, da ne bukne gori rat među samim narodima habzburške monarhije, to se mi obraćamo, preuzvišeni gosp. na Vaše plemenito pravedno, hrvatsko srce sa smjernom zamolbom, da Vi na mjestu, gdje će se udes Hrvatske uopće, a napose Bosne i Hercegovine odlučivati, svoju riječ također na vagu metnete. Poradi Bosne i Hercegovine buknuo je rat. To već samo sili pozvane ličnosti, da ove krasne naše zemlje treba postaviti na drugi, čvrsti temelj. A taj temelj jest, da se ono zajedno sjedini, što zajedno spada; da se naime sve hrvatske zemlje, kamo također Bosna i Hercegovina spadaju, ujedine u jedno tijelo pod habsburškom kućom, a ako to nikako ne bi bilo zasada moguće, a ono da se sjedine s materom zemljom Hrvatskom onakvom kakva jest, pa da se preudese i pročiste postojeći odnosi, ter se što većma prava domovinska zaštite i učvrste.

Ove je riječi nadbiskupa Stadlera, u kojima su sažeta ukupna tadanja hrvatska nastojanja u postizanju trajnoga mira i neupitne stabilnosti Bosne i Hercegovine, za povijest, ali i za budućnost, zabilježila mostarska Kršćanska obitelj.

Vezano za Mostar, Sarkotić je bio pokroviteljem zabave hrvatske mladeži u Mostaru, organiziranoj u veljači 1916. godine, čiji je prihod bio namijenjen ranjenicima 4. BH pješačke pukovnije. Uključio se i u povijesni pothvat fra Didaka Buntića, u otpremanje na tisuće izgladnjele hercegovačke djece u žitorodnu Slavoniju 1918. godine, za što je zemaljski poglavar darovao 2000 kruna.

Inicijativa udruge Werk itekako ima smisla i ponovno bi neka od mostarskih ulica (evo, možda ova nova koja će najnoviji mostarski most spajati s magistralom i koja će voditi i u novo veliko gradsko naselje, koje je još u planovima), morala nositi ime ovoga velikog čovjeka.

Komentari
Broj komentara:0