Vidite prvi

Jukine crtice 59

Pao svjedok elektrifikacije Mostara

Autor:Darko Juka
Objava:23.6.2017. 15:08
Pao svjedok elektrifikacije Mostara
Učitavanje medija preglednika ...

Mostarska sparina jedino u kasnovečernjim satima dopušta čovjeku šetnju, premda i tada vrelina udara s neohlađenih pločnika. Sinoć, na povratku s likovne izložbe, šetnjom prođoh pokraj Kosače, da bih, nakon nekoliko susreta i obvezne kavice, prošao i Branimirovom ulicom, gdje me dočekao prepiljen relikt gradske prošlosti. Otišao je, iz meni nepoznatih razloga, u nepovrat jedan od nekolicine ciljano čuvanih stogodišnjih stupova električne javne rasvjete iz austrougarskoga vremena…

Petrojelski fenjeri 1912. otpremljeni u prošlost

Naime, Mostar je još 1880-ih dobio petrolejsku javnu rasvjetu, koja je, do 1893. godine, brojala ukupno četiri stotine fenjera koji su prekinuli dotadanju ovisnost puka o mjesečevu svjetlu. Petrolej je, zanimljivo je navesti, dobavljan iz rafinerije u Bosanskomu Brodu koju je, samo godinu prije, osnovalo mađarsko poduzeće Danica. Osvijetljenost ulica ipak nije bila na zadovoljavajućoj razini, a troškovi održavanja javne rasvjete (kupovina goriva, čišćenje stakala, zamjena fitilja…) za ono su vrijeme bili previsokima, napose jer su krhki fenjeri stradavali od bure, ali i od ljudske ruke, pošto budala u gradu na Neretvi nikada manjkalo nije. Grad je, prema povijesnim izvorima, u razdoblju do 1900. godine, dosegnuo brojku od deset stalno zaposlenih užigača, sa zadaćom predvečernjega paljenja fenjera, kao i njihova gašenja u cik zore.

Nakon što je, 28. kolovoza 1895. godine, prema patentima Nikole Tesle, na rijeci Niagari, puštena u rad prva hidroelektrana u svijetu, a samo dva dana poslije, ponovno zaslugom toga nenadmašnog hrvatskog izumitelja, otvorena i prva europska hidroelektrana (Jaruga na rijeci Krki, ispod Skradinskoga buka), a Šibenik postao prvi grad u svijetu koji je dobio izmjeničnu električnu energiju za svoja postrojenja, svijet je okrenuo novu stranicu u svojoj povijesti. Za razliku od današnjice, u kojoj desetljećima kaskamo u razvitku, Mostar je još 1903. otpočeo s pripremama za uvođenje električne javne rasvjete.

Doduše, s radovima na izgradnji gradske elektro-centrale, pod upravom čuvenoga prozapadnjačkog gradskog poglavara Mustafe Mujage Komadine, krenulo se tek u rujnu 1911. godine, na vrhu tadanje Crkvene, a danas Onešćukove ulice. Centralu, nazvanu imenom cara Franje Josipa, opremilo je bečko poduzeće Öter Siemens-Schucker-Wer­ke, a pokretala su ju tri dizel motora, snage po 160 ks. Gradske su vlasti izgradile i devet trafo-postaja, te odredile postaviti 30 velikih stupova (kandelabara) i šest stotina žarulja po gradskim ulicama, od čega je na Štefanijinu šetnicu otpalo šest stupova i šezdeset žarulja. Osim javnu rasvjetu, centrala je napajala i 3000 žarulja po privatnim kućama koje su si mogle priuštiti uvođenje elektrovoda.

Tabijasusima Munjara bila draža od Franje

S ulica su, vjetrom novih vremena, uklonjeni fenjeri, a nova je električna rasvjeta upaljena 2. lipnja 1912. godine, eto prije točno 105 godina. Tomu se povijesnomu događaju u čast, na trgu Musala, ispred hotela Neretva, žiteljima mostarske kotline obratio gradonačelnik Komadina, a s brda Hum ispaljen je 21 topovski plotun. Mostarskomu duhu svojstvena zanimljivost jest da, kao i u slučajevima svih drugih zdanja i gradskih ulica, pravo ime centrale nikada nije zaživjelo, a gradski su ju tabijasusi, nespremni na bespotrebno predugačka izgovaranja, prekrstili u Munjara, pokazavši se vizionarima, u smislu da je munja i danas sastavnicom gotovo svakoga logotipa nekoga elektroprivrednog društva.

Munjara je kasnije postala upravnom i pogonskom zgradom čuvene gradske tiskare, koja je nosila ime Rade Bitange, komunističkoga revolucionara koji je 1941. tragično skončao u Lepoglavi. Međutim, nakon Domovinskoga rata, ostaci toga bitnog gradskog povijesnog zdanja trajno su uklonjeni.

Kako se Mostar razvijao?

Carl Peez, u svojoj knjizi iz 1891. godine, imena Mostar i njegova kultura (Mostar und sein Culturkreis Ein Städtebild aus der Hercegovina), piše kako je Hercegovina i prije austrougarskoga vremena imala priključak na tursku poštansku mrežu u Sarajevu, koja je komunicirala jednom tjedno, te kako je, osim turske državne pošte, od 1860-ih djelovala i Konzularna pošta između Mostara i Metkovića, koju su razvili zbog porasta broja stranih konzularnih činovnika. Prema Peezu, brzojavna je linija Sarajevo-Mostar-Metković položena još prije 1862., a poštanski i brzojavni uredi spojeni su u jedan 1871. godine. Međunarodna je brzojavna postaja djelovala na francuskomu jeziku, a ona mjesna na turskomu. Kasnije su, uz sve ceste, položeni brzojavni vodovi, čime su i najmanji kotari bili priključeni na europsku mrežu.

U struju i vodu tada uložili milijun kruna

Iljas Hadžibegović, u knjizi Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, objavljenoj 2004. godine, navodi kako je tada u gradu bilo 98 javnih slavina i 75 uličnih hidranata, te kako je voda uvedena u 787 stambenih zdanja. On potvrđuje već spomenute tehničke pojedinosti o izgradnji i opremanju mostarske elektro-centrale, kao i o broju javnih i privatnih potrošača u gradu, s tim da navodi i kako je Mostar u izgradnju centralne i vodovoda, uložio gotovo milijun kruna (pola milijuna za centralu i oko 470.000 kruna za vodovod). Zapisao je i kako je, osim pošte i brzojava, u gradu djelovala i javna brzoglasna mreža, sa 72 pretplatnika.

Romantično je, barem meni, zamišljati Mostar u tim počecima suvremenosti, jednako kao što je romantično danas stati ispod ona preostala dva austrougarska stupa javne rasvjete kod zgrade sveučilišnoga rektorata, ili kod onoga jednoga u Branimirovoj, preko puta kojeg sinoć vidjeh otužan panj negdanjega vitkog ljepotana. No, s vremenom dolaze mijene, pa u povijesnim zapisima čitam i o poteškoćama koje je gradu Munjara donijela nakon Prvoga svjetskog rata, o zagađenjima i bolestima, o kriminalu, nepotizmu i pronevjerama, o sukobima tiskovina s gradskim vlastima … No, o tomu sljedećega petka…

Komentari
Broj komentara:0