Vidite prvi

Jukine crtice 52

Pali smo na dječjemu ispitu

Autor:Darko Juka
Objava:6.5.2017. 21:23
Pali smo na dječjemu ispitu
Učitavanje medija preglednika ...

Preksinoć mi je petogodišnji sinčić, uz nekoliko desetaka slikovnica i knjiga s izborom najljepših bajki i basni, izrazio nezadovoljstvo, jer on želi neke nove priče prije spavanja… Pred dječakom koji je, s tri i pol godine, tati za ljubav, recitirao Gundulićevu Odu slobodi, trebalo je pribjeći kreativnosti, te sam mu, onako iz rukava, izgovorio Antuntuna, gestikulirajući jednako onako kako je to 1991. godine, ispred razgaljenog razreda, učinila moja školska drugarica Aida Šehović, tjerajući osmijeh na lice čak i našoj strogoj, ali pravednoj učiteljici Boriki Pehar, ženi na čijemu sam grobu nedavno upalio svijeću, izgovorivši joj duboku zahvalu.

Moj se maleni genijalac valjao od smijeha, zamišljajući Vitezova Antuntuna kako u vrtu sadi jaja, a onima razbijenim ljusku koncem zašiva, ili kako osluškuje slanoću jela, odnosno izvede bicikl na ispašu, a u žito se spusti koristeći čun. Pošteno se nasmijasmo, a kada sam tu večer sjeo odmoriti misli ispred televizora, na programu se pojavi bankar Andrija kojemu je na devetomu katu dom i tamo živi po svom… Latio sam se posla…

Tatatatira za bezbrižno djetinjstvo…

Čim sam u tražilicu unio Kako živi Antuntun, izbacilo mi je naslov teksta Jutarnjega lista otprije sedam godina: Antun Tun bio je stvarna osoba, a Grigor Vitez mu je pjesmu posvetio iz osvete!.

Naime, Josip Švub iz Donje Kovačice kod Bjelovara, čija je supruga nećakinjom Antuna Tuna, tvrdi kako je Vitez, prikupljavši žito iz seoskih zaliha u ime Komunističke partije Jugoslavije, zakucao i na vrata Tunova imanja. Vrijedni poljoprivrednik navodno ga je toliko izvrijeđao da mu se Vitez odlučio osvetiti za sva vremena, te su Antuntun i njegov neobičan um završili u školskoj lektiri. Dok Švub pripovijeda kako Antun, najblaže rečeno, nije bio sretan zbog te pjesme, Vitezova je kći Olga za Jutarnji izjavila kako je cijela ta priča izmišljotinom: Ta je pjesma napisana u duhu narodnih šala, a ime Antuntun zasnovano je na jednomu njegovom školskom kolegi Antunu koji je bio neobičan, a djeca su ga zvala Antuntun.

Je li veliki hrvatski književnik bio osvetoljubiv i zloban, ili tek maštovit i razigrana duha, ostaje nam razlučiti ponaosob. Međutim, u konačnici je bitno jedino to što djeca i danas imaju Antuntuna, kao i Ogledalce, Kad bi drveće hodalo i ostala bezvremenska Grigorova djela. I danas se sjećam kako sam zamišljao njegova drveća i šume koje se razilaze na sve strane, ali i ptice među kojima je došlo do velike pometnje, jer su im gnijezda krenula u šetnje.

Pamtim i pamtit ću Aidinu veselu izvedbu, ostajem i danas vezan za Ćopićevu Ježevu kućicu, jer me svaki stih vraća u djetinjstvo, a moje je djetinjstvo bilo bezbrižno…

Možda opet pamtim samo sretne dane, ali uspomene iz školskih klupa nježnim su uspomenama… Uopće, bilo je to lijepo doba za djecu, kako u školi, tako i doma, na ulici, ispred televizora… Da, čak i ispred televizora! Nije tada bilo ovisnosti o ekranima i pošasti video igrica, a kada bismo ušli u kuću s izvana, na ona jedva dva televizijska programa djeci je pridavana osobita pozornost. Pitam se, ima li netko tko je odrastao 1980-ih, a da ne pamti svaku riječ obaju pjesmica Branka Kockice… Njegova Kocka, kocka, kockica istraživala je čovjekovo okružje i, uvijek sa skupinom djevojčica i dječaka predškolskoga uzrasta, poučavala najmlađe gledatelje lijepomu ponašanju i načinu izrastanja u dobroga čovjeka i u dobroga prijatelja. Tko se danas ne sjeća onoga kolektivnog usklika: tatatatira?

U ušima i danas zvone Zikine priče, fore i fazone…

E da, postojalo je u svijetu jedno carstvo… Ono dječje carstvo, s maštovitim Nedjeljnim zabavnikom, raspjevanim Muzičkim toboganom ili emisijom Deco pevajte sa nama u kojoj je gospon dubokoga glasa Dragan Laković, zajedno sa svojim Kolibrićima, pozivao sve djevojčice i sve dječake da pričaju i pjevaju, samo da ne šute… Utonem u sjećanja kada se sjetim Maloga programa i onoga velikog televizora na drvenomu postolju kako nogom gurka manji, napominjući ga da je došlo vrijeme za djecu…

A o djeci se tada mislilo…

Varošarije, naše igrarije, provele su nas desecima gradova, uzduž i poprijeko, smijali smo se uz Šta bi bilo kad bi bilo, a uši su nam stalno zvonile uz Fazone i fore (nakon što sam im sada pogledao špicu, uvjeren sam kako su jako zvonile i u ušima i frontmena mostarskoga Zostera Marija Knezovića), a dan bismo završavali uz priče za laku noć, koje nam je Zijah Zike Sokolović pričao s polumjeseca, ili uz onoga zeku i njegovu družbu koji su pjevali: I u sobi na belom jastuku, i u šumi, pokraj starog panja, svi pod obraz il' šapu il' ruku, došlo vreme da se lepo sanja...

Puno ekavice, reći ćete… E tko nam je tomu kriv? Srbi su bili i ostali svjesni bitnosti utjecaja na mlade, znanja željne umove. Mi nismo, osim u par pokušaja, ni znali, niti danas znademo…

Na koje pokušaje mislim? Na izvrsni Poštanski sandučić Televizije Zagreb iz osamdesetih, u kojemu su nam 41 tisuću poljubaca slali Slavica Knežević, Sreten Mokrović i Đorđe Rapaić. Uz tu smo emisiju naučili bonton pisanja i slanja pisama, nadajući se kako će u sljedećemu Sandučiću baš ono naše biti pročitano svim malim gledateljima. I da, mislim i na Malaviziju, na onaj predivni dječji televizijski pothvat iz najtežega mogućeg vremena, onoga s početka devedesetih, kada je HRT na ekrane izvodio brbljive, nasmiješene i poučne Vitomiru Lončar, Ivicu Zadru i Darka Janeša, koji su nas uspijevali razgaliti i u ratnim skloništima.

Kad bi svi ljudi na svijetu…

Kad bi svi ljudi na svijetu baš kao sva djeca na svijetu,

o kad bi svi ljudi na svijetu odlučili da.

Da kažu svi mnogo je bilo jer suza svud dosta se lilo,

na svijetu već loše je bilo, sad dobro će bit.

Zaštitnim znakom Malavizije bio je ovaj genijalni Arsenov uradak, ali odlaskom te emisije s ekrana napustili su nas i svaki daljnji hrvatski pokušaji (barem oni spomena vrijedni), pa se nemojte čuditi što mi u ušima i dalje zvone fore i fazone ili Draganov poziv na pričanje i pjevanje, Brankova tatatatira, kao i obiteljski smijeh uz Memoare porodice Milić il' Zijahova izvrsna večernja priprava za lijepe snove…

Prosvjetni, školski sustav i dječji programi televizijskih kuća istinskim su zrcalom društva, a ti bi sustavi / programi svoje vrijednosne ljestvice trebali stalno podizati i uporno nastojati dosezati nove visine kako bi im mladež bila uljudna, načitana, kako bi marljivo radila i bila dobar drug… Nije Jugoslavija tek onako, usputno ulagala u mlade, nisu slučajno najjače dječje televizijske emisije i crtići producirani na srpskomu jeziku i na ekavici… Beogradska je vlast, to je jasno, sustavno pripremala podlogu za buduće vrijeme, na način kako su ga oni zamislili… Hrvati se i danas još muče s tom bitnom lekcijom za svoju budućnost, pa su nam glavnim dosezima udarnih televizijskih termina za djecu… ne ću niti završiti ovu misao!!!

Čovjek koji čita knjige, posjećuje kazališta, sluša klasičnu glazbu i pohodi likovne izložbe ne rađa se u svojim dvadesetim, tridesetim, četrdesetim i u svim poznijim desetljećima življenja… On sa svoje tri, četiri ili pet godina, s majkom i ocem, ide na knjižničarske maštaonice, subotom ne propušta lutkarske predstave, on doma čita slikovnice i, prije spavanja, sluša bajke ili se s ocem čitavim svojim srcem smije neobičnostima Antuntuna. On ima svoje kockice, zabavnike, malavizije i televizijske idole svojega vremena, na koje čeka jer ga vesele i (što će tek kasnije shvatiti) dodatno oblikuju i uče…

Neprolazni Arsene Dediću, ovu malacrticu odjavljujem tvojim mislima:

Kad bi svi ljudi na svijetu odlučili ruke da spletu

i nikada igru ne završe, ne prekinu san.

Komentari
Broj komentara:0