Vidite prvi

Jukine crtice 42

Mostarski krvavi Bajram

Autor:Darko Juka
Objava:24.2.2017. 20:48
Mostarski krvavi Bajram
Učitavanje medija preglednika ...

Najstarijega postojećeg mostarskog groblja, Smrčenjaka, ovlaš sam se dotakao u Crticama o Antunu Pichleru (Jukine crtice 38), a podrobnije prošloga petka (Jukine crtice 41), ponudivši vam nevjerojatnu priču o nastanku toga ukopnog prostora u 17. stoljeću. No, ostao sam dužan pojasniti kako je uopće došlo do strašnog uskočko-turskog okršaja i zašto se mostarska turska posada dala u bjesomučnu potjeru za uskočkom skupinom, čiji su stradali postali prvim ukopnicima na humku podno Cima, među gusto izraslim smrekama.

Idemo od samih početaka.

Naime, čuveni hrvatski prosvjetitelj fra Ivan Frano Jukić, u svojemu djelu imena Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu, godine 1842. piše o uskočkim upadima u mostarsku kotlinu, navodeći kako je na kraj Mostara porušena jedna džamija, negda bivša crkva sv. Jakova, koju Turci pretvoriše u džamiju, no Mitrović Janko zapali je. Fra Ivan očito pripovijeda o mučkomu stradanju muslimanskoga življa s mostarske Raljevine, na Bajram 1687. godine, kada je spaljena tamošnja bogomolja, u povijesti upamćena kao Krvava džamija. No, on griješi s imenom uskočkoga ratnika, s obzirom na to da je džamiju na Raljevini te godine mogao spaliti jedino Mitrovićev sin Stojan Mitrović Janković, pošto je Janko Mitrović preminuo 1659. godine.

Na mihrabu ostale otisnute imamove krvave ruke

Ostalo je, naime, zapisano i u kršćanskim i u islamskim pismohranama kako je upravo Stojan Janković, na bajramsko jutro 1687. godine upao u spomenutu džamiju i nemilosrdno pobio vjernike pri klanjanju Bajram namaza. Neki izvori spominju četrdeset, neki i stotinu žrtava, navodeći kako su imamove krvave ruke ostale otisnute na zidu mihraba (arapski naziv za nišu u džamijskomu zidu, okrenutu u smjeru Meke, u kojoj stoji imam predvodeći molitvu, dok mu se ostali vjernici koji klanjaju nalaze straga). Stojan je, sa svojom družbom, natiskao sijeno i spalio i bogomolju i pripadajuće joj naselje, a uzbunjena gradska turska straža, uvidjevši razmjere uskočkoga upada, dala se odmah u potjeru, sukobivši se na krajnjemu zapadnom dijelu mostarske kotline s hrvatskim hajducima.

Spomenuta džamija s obale rijeke Radobolje, prema fra Ivanovu svjedočenju preinačena od izvorne crkve sv. Jakova, danas više ne postoji, a predaja kaže kako su joj zidovi, čak i nakon gašenja požara, ostali crveni od prolivene ljudske krvi. Muslimanski izvori, točnije zapisi mostarskoga kadije, ne navode džamijsko podrijetlo, ali u tomu je zapisu 1631. spomenuta Ali-hodžina mahala (naselje), koja je tada imala oko 66 kućanstava. Tako je i džamija kasnije nazivana Ali-hodžinom, ali su pučani prostor kasnije prozvali Raljevinom, pošto su vlasnici tamošnjih parcela 1770-ih bili braća Abdi-baša i Hasan-baša Raljević.

Bilo kako bilo, Krvava džamija ostaje razorenom puna dva stoljeća, da bi ju 1868. obnovio Derviš-paša Čengić, u narodu poznat kao Dedaga, sin od Mažuranića opjevanoga Smail-age Čengića, naprasan i bahat čovjek od kojega je mjesni puk zazirao. Založio je, za obnovu zdanja, dvije kuće i vrt, a po njemu Krvavu džamiju prozvaše Dedaginom. Ipak, sudbina joj je namijenila drukčiji konačan usud od onoga kakov su ljudi snivali. Sasma je, naime, nestala u požaru 1922. godine, navodno izazvanom udarom groma u vitki minaret (džamijski toranj). Upravo je taj minaret 1934. u cijelosti rastavljen i ponovno ozidan u Jablanici, uz tamošnji mesdžid (islamska bogomolja bez minareta).

Nakon 1955. godine, s Raljevine su uklonjeni i preostali kameni ostaci, a time i tragovi postojanja Krvave džamije, s čijih je temelja zemlja ponovno razgrnuta u novije vrijeme, 2010. godine. Zanimljivo, svi su joj temeljni ostaci oštrih kutova, odnosno četvrtaste građe.

Životnom svrhom uskoka bila je osveta Turcima

Kao što napisah prošloga petka, uskoci su u Mostaru ostavili jedinstven pečat, začevši novo gradsko katoličko groblje. No, ostavili su i mučan krvav trag nemilosrdnoga pokolja, i to na jutro Bajrama, u vremenu prve molitve. Iz današnjega poimanja opravdanja nema i ne može ga ni biti, ali povijesti se mora pristupati kroz predodžbu o vremenu u kojemu se zbivalo ono što se proučava.

Čemu tolika okrutnost, pitanje je koje prvo prostruji glavom, a slika postaje jasnijom ako se odgovori na upit tko su uopće bili uskoci… Njihovo se ime izrodilo iz riječi uskočiti, a odnosilo se na vojnički organiziranu skupinu hajduka koju su činili uglavnom katolički prognanici s bosanskoga i hercegovačkoga ozemlja koji su svoja ognjišta napustili bježeći pred okrutnošću nadiruće osmanlijske vojske. Životnom im je svrhom, poslije gubitka mnoštva najmilijih i svega što su posjedovali, postala osveta, a zbog svojih stalnih upadanja (uskakanja) na okupirane prostore, na kojima su Turcima nastojali nanijeti najveće moguće ljudske i materijalne gubitke, prozvani su uskocima.

Bilo bi normalno, u 21. stoljeću, o ovomu čitati s nevjericom i teško si stvarati predodžbu o takovim strahotama. Međutim, ipak je i suviše lako, uz progone, ubijanja, osvajanja, potiranja i zatiranja ljudi i naroda na sve strane svijeta. Civilizacija, ljudska uljudba, uza sav ostvareni razvitak i napredak, i nakon minulih stoljeća i tisućljeća, grčevito se drži svojega primarnog, životinjskog poriva – onoga za ubijanjem i za osvetom koja se iz toga uvijek rađa!

Ubojica i osvetnika puno nam je i ovo stoljeće, i ova godina, a čini se – i sve one koje slijede…

Komentari
Broj komentara:0