Vidite prvi
POTPORA HAAŠKIM UZNICIMA 970X90

Jukine crtice 44

Mostarska Sahat-kula

Autor:Darko Juka
Objava:10.3.2017. 19:21
Mostarska Sahat-kula
Učitavanje medija preglednika ...

Prošloga petka (Jukine crtice 43) spomenuh kako je fra Petar Bakula, u svojemu Šematizmu iz 1867. godine, ostavio zapis o tomu kako je mostarska Sahat-kula iz Bajatove ulice u naselju Brankovac bila zvonikom stare crkve Svetoga Luke koja je na tomu mjestu postojala u doba prije turskoga osvajanja Hercegovine. Riječ je o 16 metara visokomu nacionalnomu spomeniku BiH, o kojemu fra Petar piše oslanjajući se na pučku predaju, a njegova pisanja s razlogom i danas zaokupljaju pozornost povjesničara, napose jer čak niti službena povijest toga spomenika nigdje ne navodi vrijeme niti način njegova nastanka. O tomu, jednostavno, nema pouzdanih podataka.

U copy-paste maniri, prenosi se pisanje kako je kulu dao podići neki Ibrahim Šarić 1636. godine, točnije njegova supruga Fatima, putem njegove zadužbine. No, stvarnom je činjenicom kako je i ta inačica povijesne istine zasnovana na pučkomu sjećanju, zbijenomu u nekoliko stihova narodne pjesme: Zareče se Šarića kaduna / Jes' tako mi dina i imana / I turskoga posta ramazana / Napravit ću sahat u Mostaru / Da se čuje po cijelom Mostaru.

Najstariji pisani izvor koji zapravo spominje Sahat-kulu u Mostaru zakladnica je spomenutoga Ibrahima Šarića iz 1636. godine, u kojoj on određuje izdvajanje po tri akce dnevno uraru (sahaciji) koji vodi brigu o dobniku na Sahat-kuli u Mostaru, te po jedne akce za ulje i drugo što je potrebno za njegovo održavanje. Prema tomu je dokumentu jedino moguće nedvojbeno utvrditi kako je toranj 1636. već postojao, ali ne i otkada je na tomu mjestu, niti tko ga je podigao.

Zanimljivim je podatkom kako je dobnik na kuli do kraja turske vladavine dan mjerio prema a la turca vremenu (hidžretski način mjerenja vremena, sukladno kojemu se sate otpočinje odbrojavati od trenutka zalaska sunca, a ne od ponoći), a od 1878. do 1892. bio navijan prema a la franga vremenu (srednjoeuropsko vrijeme), da bi, odlukom općinskih vlasti, od 1892. ponovno pratio islamsko mjerenje vremena.

Nisam uspio doći do podatka kada je ponovno vraćen na srednjeeuropsko vrijeme, ali je ostalo zabilježeno kako je 1838. nabavljeno novo zvono koje je austrougarska Zemaljska vlast 1917. naložila skinuti i pretopiti za vojne potrebe, kada je i dobnik prestao raditi. Mostarski trgovac Bajram Bijedić o svojemu ga je trošku popravio 1919. godine, te je kucao sve do 1926., kada se ponovo kvari i više nije popravljan.

Ratne 1943. godine, dobnik je ispao iz ležišta i pao na susjednu kuću, a 1945. na kuli su zazidana vrata, čime je zdanje postalo potpuno nedostupno. Na tornju su 1978. obavljeni konzervatorsko–restauratorski radovi, a u prigodi otvaranja Spomen kuće Džemala Bijedića, u travnju 1981. godine, iz talijanskoga je grada Trebina dobavljen novi dobnik i ugrađen na mjesto prethodnoga.

Sahat-kula je 1978. registrirana kao spomenik kulture, da bi u svibnju 2004. bila proglašena nacionalnim spomenikom BiH.

Na službenoj mrežnoj stranici Povjerenstva za očuvanje nacionalnih spomenika BiH stoji: U Bajatovoj ulici, u mahali Brankovac, u Mostaru, nalazi se Sahat-kula za koju se tačno ne zna niti kada je sagrađena niti ko je tačno sagradio. Prema predanju ona predstavlja zadužbinu mostarskog vakifa Fatime kadune Šarić. Prvi i najstariji poznati pisani izvor u kojem se pominje ova Sahat-kula je zadužbina Ibrahima Šarića iz 1636. godine. Na temelju ovog podatka može se utvrditi da je ova Sahat-kula izgrađena prije 1636. godine i da je zadužbina Šarića. (Hasandedić, 1980., str.147). Sahat-kula je postojala 1664. godine kada ovuda prolazi Evlija Čelebi. Po njemu, kula se nalazila u Kazaskoj čaršiji, a zvuk njenog zvona se čuo na tri sata hoda od Mostara (Čelebi, 1996., str. 475). Visoka je 16,0 m, i ima pet etaža. Stari sat bio je u upotrebi do 1926. godine, a od 1981. godine objekat je bio u svojoj izvornoj funkciji, potpuno je restaurisan i ugrađen je novi sat (Pašić, 1989., str. 54). Hercegovački vezir Ali-paša Rizvanbegović (hercegovački vezir od 1832. do 1851. godine) htio je da izmijeni zvono na Sahat-kuli u Mostaru. U tu svrhu on se obratio grofu Lilienbergu, dalmatinskom namjesniku u Zadru 1838. godine (Kreševljaković, 1971., str. 496).

Kula je pretrpjela značajna oštećenja tijekom Domovinskoga rata, početkom 1990-ih, a 1999. godine u cijelosti je obnovljena, zajedno s ugradbom novoga velikog dobnika, postavljena na izvornomu mjestu, sa zapadne strane toga četvrtastog zdanja.

Suvremeni hrvatski književnik fra Miljenko Stojić, u svojoj pjesmi imena Netko nekad, nekoliko stihova posvećuje ovomu lijepom gradskom spomeniku, promišljajući sljedeće: Pamti dobro Grad sve ine nevolje, / između ostaloga onaj teški, grki čas / kada je lijepi toranj sv. Luke / u sahat-kulu nesmiljeno pretvoren, / ipak, ostao je, doplovio do nas danas, / usamljeno, ponosno i hercegovački tvrdo.

Malo je vjerojatno da će nekada cjelovita istina o podrijetlu mostarske Sahat-kule izići na vidjelo, ali i manje je bitno otkada i od koga potječe, u odnosu na bitnost njezina očuvanja za budućnost u kojoj više nikada ne bi smjela imati ni oštećenja, a kamoli razaranja, i u kojoj više ne bi smjelo biti godina i desetljeća u kojima joj kazaljke nepomično stoje ili su joj vrata zazidana. No, gledajući na način kako obnavljamo, čuvamo i uređujemo grad, ponekad mi se čini da, i kada se kreću, nama kazaljke mrtvački miruju.

Komentari
Broj komentara:0