Vidite prvi

Jukine crtice 57

Mitovi uzdolskih grobova

Autor:Darko Juka
Objava:9.6.2017. 20:06
Mitovi uzdolskih grobova
Učitavanje medija preglednika ...

Vozim u kasnu večernju uru prema Makarskoj, gluhim cestama između Imotskoga i Zagvozda, ploveći na valu misli o prošlotjednim opisima čuda crkvi Uzdola, Trebinja i Podmilačja (Jukine crtice 56) i s neobjašnjivo dubokom tugom promišljajući o mučeništvu uzdolskoga puka otprije gotovo dva i pol desetljeća. S radioprijamnika prenula me Gibonnijeva Udica, i to baš na refrenu:

Vidin kosti usnulih mornara,

zagrljeni s morem kako muče…

More, pusti vojsku neka spava,

to su samo dica daleko od kuće!

Tetin grob i uzdolska Diva Grabovčeva

Poslužit ću se do kraja ispravnim Jergovićevim promišljanjem: ''To su samo dica daleko od kuće'' najtužniji je, ali i najsubverzivniji hrvatski stih u posljednjih tko zna koliko godina.

Stegao sam upravljač svoje stare škode, pitajući se kako su jedan prekrasan i tako pitom kraj u tolikoj mjeri obilježili njegovi brojni grobovi i kako se za toliko puno njih vezuje mistične priče, pune drevnoga i onostranoga…

Deset godina prije, hodio sam, kao novinar / izvjestitelj / putopisac uzdolskim krajem, a istraživač uzdolske prošlosti, don Željko Marić, odveo me do Tetina groba, humka uzdolske Dive Grabovčeve. Diva, za čiju je slavu zasigurno najzaslužniji čuveni hrvatski arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka, vjerojatno je najpoznatijim djevojačkim grobom puno širega prostora od hercegovačkoga, ali nažalost puno više mjesta negoli biste mogli i pomisliti imade slične priče o nesretnim i preranim smrtima djevojaka koje su radije birale ovozemaljski kraj negoli obeščašćenje od strane turskih nasilnika. Otud i prepoznatljive tetovaže križeva na nadlanicama ramskih, duvanjskih, grudskih i djevojaka drugih krajeva koje su si stavljale trajan Kristov biljeg na ruke, kao zaštitu od nevjernika koji bi ih, tako obilježene, ostavljali na miru.

- Tu leže kosti djevice koju su Turci htjeli obeščastiti. Moguće da se zvala Danica, ali to nije potvrđeno. Napali su je kod Gliba Gornjih, iza Gornjih Brajaka, u blizini vode Studenac. Bježeći pred njima survala se na padini kod zaseoka Ljubunci i poginula. – kazuje mi don Željko, a drugu inačicu te priče pripovjedila mi je baka Janja Brajko, koja opisuje dvije blizanke, krasotice, na koje su se bili namjerili Turci.

- Muslimani su i' natrali da i' siluju, da prostiš. Bižale su prid njima i svratale, pa se i sad za to misto di su izginule rekne Vratolom. Stale (živjele – op.a.) su u Ljubuncim' i mater su im zvali Teta pa je tako doša' i naziv njijova greba. Nesritnice je ukopa moj pokojni did Pavo Glibo, a sada 'ko i' god obađe, po jednu dasku prikuje, pa je to uredno misto,,, – govorila mi je baka Janja, budeći moju znatiželju spomenom Svećeničkoga groba kod Gumanaca: Nji' četeri pratra u onom ratu ubili su partizani. Odvuklo i' iz šćitskog manastira (da, tako vremešniji uzdolski katolički puk naziva samostan).

Čudotvorni zavjetni biskupov grob

Naime, u smjeru Dobriše, u strani ispod puta koji povezuje Prozor i Goraču, na 30 do 50 metara, nalazi se grob sa spomen križem, za kojega stariji vjeruju da krije ostatke ubijenih svećenika sa Šćita. Uzdolsko područje, kazao mi je don Željko, u stranama, šumama i drugim nepristupačnim predjelima ima dvadesetak grobova, razbacanih izvan posvećenih grobnih prostora, a sa spomenutoga su Svećeničkog groba, on i subrat mu don Miljenko Džalto, uzdolski župnik, u rujnu 2007. razgrnuli zemlju, da bi otkopali jedan ljudski kostur s rukama svezanim na leđima. Većinu tih osamljenih grobova, premda nisu od Crkve priznatim zavjetnim mjestima, mjesni puk uređuje, obilazi ih i tamo se zavjetuje u molitvama.

Čudotvoran svećenički grob na Uzdolu postoji i uz nekropolu stećaka na Vrdolu. Jedni kažu kako skriva kosti fratra, a drugi nekoga davno ubijenog biskupa. Obje se predaje slažu u tomu da su pokojnika, nekada u 18. stoljeću, smaknuli Turci na blagdan Svetih Petra i Pavla, svetaca kojima je posvećena obližnja kapelica (na fotografiji sam u društvu don Željka Marića).

- Ovdje se od davnina dolazi na zavjet, a od 1972. i službeno govorimo svetu misu, na blagdan sv. Petra i Pavla. Ondanjemu je župniku, don Josipu Lučiću, mjesni biskup odobrio slaviti misu svake godine, ukoliko u roku od tri godine završi zavjetnu kapelicu. Misu se ovdje slavilo i prije Drugoga svjetskoga rata, ali je prvi dokument o službenomu zavjetnom mjestu iz 1972. godine, dok je kapelica završena, po dogovoru, 1975. godine. – priča mi hodajuća enciklopedija, don Željko.

E sad, don Josip je na zavjetnomu grobu postavio kameni križ, a otad se krenulo i s jednim krajnje neobičnim običajem. Vjernici, naime, novčićima ili drugim predmetima stružu taj križ, ostrugani prah stavljaju na jezik i gutaju, te im molitva odagna blage teškoće, poput glavobolja. Dok me don Željko upoznavao s tom živopisnom pričom, i sam sam stavljao sitni prah navrh jezika. Glava me nije boljela, pa ne znam je li bilo kakova učinka… No, hodočasnici tamo dolaze sa svih strana svijeta, bosi, na koljenima… Obilaze grob, a brojni tvrde kako su na njemu izmolili ozdravljenja.

Mučenički grob obezglavljenoga franjevca

Vrhbosanska je nadbiskupija zavjetnim mjestom proglasila i grob fra Stjepana Barišića kojega su 1942. partizani ubili pod optužbom da je špijunirao za ustaše koji su držali nadzornu točku na danas potopljenom Ostrošcu.

- Ubijenom su fratru psi raznosili kosti, pa su ga mještani pokopali na osami, ispod velikoga hrasta, a nekoliko mjeseci poslije neka mu je žena pronašla i glavu koju su potom ukopali u groblju, u selu Donja Vast. – pričao mi je don Željko koji je tada u rodni Uzdol stigao na predah od rimskih studija.

Fra Stjepan je bio rodom iz Pothuma u Neretvici, župa Žitače. Crnogorski su partizani 1942. opustošili Pothum, te je tamošnji župnik Mladen Lucić odlučio preći na Šćit, gdje ga je naslijedio fra Stjepan. Nakon što je preživio upamćeni četnički prolazak tim krajem, partizani su ga, uglavnom smješteni po južnim i jugoistočnim predjelima Rame, optužili za spomenutu suradnju s ustašama. Odveli su ga u Kute, gdje je bilo sjedište ramskoga partizanskog odreda, a u mučenju je prednjačio Hasim Grcić, inače odlikovani borac iz Prozora. Nesretni je svećenik ubijen pokraj rijeke Rike, a njegove rastrgane dijelove, zajedno s franjevačkim pojasom, ukopali su Karlan Zelenika, neke dvije žene i članovi obitelj Ćapin. Tijelo je do danas ostalo razdvojeno, a Nikola Marić i Ivo Križanac doznali su kod mjesnih muslimana mjesto ukopa dijelova tijela, na koje je prvotno postavljen kameni križ koji je 2002. zamijenjen spomenikom. Iskopavanje je uistinu otkrilo dijelovi tijela, bez kostiju lubanje, a Odlukom Vrhbosanske nadbiskupije, na tomu se zavjetnom mjestu misu, svake treće subote u srpnju, slavi misa koja okupi brojne hodočasnike..

Sljedeće nam je odredište na razvedenim uzdolskim brežuljcima, nakon okrjepe u dvorištu jednoga domaćina koji nam nije dao pozdraviti se bez žestoka susreta s njegovom šljivovicom, bio posjet jedinomu ramskom stećku u obliku križa, u blizini kojega su otkopani i temelji srednjovjekovne crkve, u čijemu je krugu pedesetak stećaka – sljemenjaka, sanduka i drugih oblika. Jednog, u obližnjemu šljiviku, resi i ornament križa, što je arheološka rijetkost toga podneblja.

Nemirni duh i zavjetno ozdravljenje muslimana

- Pokraj kamenih crkvenih temelja pronađen je i težak kameni stup s uklesanim znakom križa, dubine nekih 5 cm. Muslimani iz zaseoka Here odnijeli su ga pomoću volovske zaprege u godinama prije Domovinskoga rata i tamo ga je netko ugradio u svoju kuću. Ubrzo su mu se počele događati čudne stvari, pa je stup izvadio iz kućnoga zida i ugradio ga u stajski. No, nesanica, čudna oboljenja i druge poteškoće nisu nestali, pa su na kraju stup izbacili iz sela. Tek ga je 1996. godine katolički puk vratio na prvotno mjesto. – odveo me je don Željko do toga lijepog ostatka prošlosti.

Pokraj spomenutih Hera postoji i zavjetni moćnik kojega pučani nazivaju Krstišće. Predaja kaže kako se tu nalazio štap onoga biskupa koji je navodno ubijen na Vrdolu i, kako jedna od legendi kaže, počiva u tamošnjemu zavjetnom grobu. Premda štapu danas više traga nema, i stariji katolici Uzdola i muslimani iz Hera svjedoče kako ga je neki musliman, nakon biskupova umorstva, odnio kući i duševno obolio, zajedno s njegovom kćeri.

- Ništa im nije pomagalo, a krivcem je smatrao nemirni biskupov duh. Bacio je štap na Krstišće i, premda musliman, zavjetovao se na hodočašće sv. Ivi u Podmilačje, kako bi okajao grijehe. I on i kćer s toga su se hodočašća vratili ozdravljeni! – svjedoči don Željko jednu od onih nevjerojatnih priča koji se dotaknuh i prije tjedan dana.

Odnesoše me ova sjećanja i do brdskih vrhova mostarskih Goranaca, podaleko od Uzdola, tamo gdje gorske vile u bijelim haljinama još uvijek jašu neukroćene pastuhe. Tamo sam, pokraj goranačkoga Jezerca, u rujnu 2006. godine upoznao tada 71-godišnju Dragicu Škutor, koja je živjela kilometrima udaljena od prvih susjeda, u svojoj idili, sa šest tornjaka, mačkama, kokošima i omanjim stadom ovaca i koza. Na desetak minuta hoda od njezine kuće nalazi se drevna gomila, za koju se kazivalo da je ilirska. Njezin je djed uzimao kamen s te gomile za podizanje suhozida i nehotice došao do ljudskoga kostura. Sve su kosti, prema njezinu svjedočanstvu, bile prelomljene. Obitelj je obilježila grob, a na zahtjev Dragičine majke Mande, Dragin ga je brat betonirao i u betonu ispisao: U znak zavjeta Manda Škutor.

- Pokojna je mater patila od grčeva i zavitovala da će ga uredit. Mi smo ga onomad zvali grepčić, a njoj je otklonija bole. Ja san na njem' na zavit o' tri puta molila Isusovu krunicu za sve duše u potribi i k'o rukom mi odnilo bolne vene i izličilo nogu što san je štetila. Davno smo pripovidili sve ovo fra Dinku Maslaću, a on nam kaza. Molite, al' nikom ne govorite. Tako je i bilo. I sad prošećem tamokan i u miru progovorim s Bogon. – govorila mi je simpatična starica.

E, koliko je takovih priča diljem kršne Hercegovine i susjednih joj krajeva…

Privodeći kraju sjećanja na ove i na sve nespomenute kosti i strahotne usude njihovih vlasnika, oprostit ću se s vama vrhunskim Gibinnim stihovima:

Gledam kosti usnulih mornara,

mladu krv ća tribalo je prolit…

Čujem more, kaže: "Bogu fala

što se nisan rodi kao čovik".

Komentari
Broj komentara:0