Vidite prvi

Jukine crtice 60

Let there be light

Autor:Darko Juka
Objava:30.6.2017. 23:07
Let there be light
Učitavanje medija preglednika ...

Upoznasmo se, prije tjedan dana (Jukine crtice 59), s poviješću elektrifikacije Mostara i s gradskom Munjarom, a kako i obećah, ovoga ćemo se puta osvrnuti na neke od prvih zabilježenih mostarskih medijskih skandala, a vezani su upravo za elektro-centralu.

Neumorni je gradski kroničar Karlo Drago Miletić, 1997. godine, objavio veličanstvenu knjigu imena Mostar – Susret svjetskih kultura, i u njoj je čitavo jedno poglavlje posvetio ovomu bitnom dijelu gradske povijesti. Navodeći kako je Mostar, za ono vrijeme velik grad, 1899. imao 14.370 stanovnika, što ga je činilo privlačnim za strane ulagače, upoznaje nas s podatkom kako je gradskim vlastima bečka tvrtka Alberta Jordana 1897. ponudila izgradnju električne centrale na Neretvi ili na ušću rijeke Bune, uz uvjet dobivanja koncesije na 25 godina, s tim da bi u svojemu trošku osvjetljavala hotel Narentu (Neretvu).

Na razbojnike pucati na licu mjesta

- Zemaljska vlada BiH nije pristala na ovu ponudu, uz obrazloženje da se razvoj i korištenje električne energije u ovo vrijeme ubrzano mijenja, pa bi ugovor na tako dug rok bio neprobitačan za grad. – piše Miletić, upoznajući nas i s podatkom kako je, u vremenu javne rasvjete s petrolejskim fenjerima, svjetiljke u obiteljskim domovima pokretao acetilen (karbid, kojega su Mostarci prekrstili u garbit, a svjetiljke u garbitnjače): Korištenje osvjetljenja s osnovom karbida stvara gradu posebne probleme, pa sjednica Zdravstvenog povjerenstva grada, na prijedlog liječnika dr. Antuna Fojarewitza 7. studenog 1900. donosi zabranu prosipanja otpadnog karbida na ulice i obvezuje građanstvo da ovaj otpad baca u rijeku Neretvu.

Jadna je Neretva i tada bila kantom za otrove i smeće…

Preskačem Miletićeve odlomke o izgradnji i puštanju u rad Munjare, o čemu sam pisao u prošlim Crticama, no svakako treba imati na umu kako je Prvi svjetski rat doveo do pomanjkanja svega i do strahovitoga nazadovanja, a k tomu, s početkom 1920. godine, dolazi i do prvoga poskupljenja cijene struje, dok su, zbog i dalje slabe javne rasvjete, sve češća iskustva s noćnim razbojništvima i krađama.

- Kotarski je predstojnik Gozze smatrao potrebnim da 23. siječnja 1920. objavi oglasom: Usljed pomanjkanja svjetlosti sumnjivi individui pokušavaju noćne kragje i druga zlodjela. Da se stane na put skitnicama i lopovima, policajni organi imaju nalog, da svaku osobu po noći zaustave i legitimiraju, a tko ne stane na prvi poziv stražara, te pokušava bježati, dužnost je stražara da smjesta puca. Stoga pozivljem gragjanstvo, da po noći čim manje izlazi, osobito da ne zalazi po pokrajnjim i tamnim sokacima, da na poziv stražara stane i da svaki uza se imade barem neku legitimaciju. – prenosi nam Miletić pomalo jeziva svjedočanstva iz gradskoj povijesti.

Nečuvena pronevjera komesarova rođaka

E, stigosmo i do još podsjetnika na naše doba. U starim je tiskovinama, naime, ostao napis o nečuvenoj pronevjeri koju je, u vremenu ukinuća mjesta gradskoga poglavara, napravio komesarov rođak i ljubimac, inače službenik Općine. Osim toga, u prosincu 1921. godine, u mjesnomu tisku izlazi i kritika na račun Gradske elektrane, koju tada vodi inž. Mladen Milutinović, a za koju novinar piše kako je krcata nestručnim osobljem, što potkrjepljuje primjerom vozača koji radi kao strojar i limara-funurđije koji radi na mjestu inspektora javne mreže.

- Možda je ova kritika bila povod da je odmah 26. siječnja 1922. raspisan javni natječaj za mašinistu u Gradskoj elektrani. Na rudniku mrkog uglja u Mostaru izgrađena je 1921. termoelektrana za vlastite potrebe. Budući da su njezini kapaciteti znatno premašivali potrebe Rudnika, na ovu centralu je izvršila priključak i Državna željeznica. Grad je i dalje ostao vezan za Gradsku elektranu. Uslijedili su mnogi protesti zbog toga, naročito kroz mjesni tisak. Koncem 1921. i tijekom 1922. objavljeni su mnogi napisi u kojima kritičan, posebice iz redova političke opozicije režimskom vodstvu općine, dokazuju rentabilitet priključka na električnu centralu Rudnika uglja. Uslijedili su odgovori Elektrane, protuodgovor Rudnika, pa opet Gradskog vijeća i tako ukrušce. (…) Ponovo se u 1923. god. rasplamsao sukob pristaša Gradske i rudničke električne centrale. Započet je člankom Ive Kolbea, odvjetnika u Mostaru, uglednog građanina i aktivnog političara. Kolbe je čitavom malom studijom u mjesnom listu dokazivao da bi potrošači "građani nakon priključenja mreže na rudničku centralu, mogli da dobiju električnu energiju za svega trećinu cijene koju sada plaćaju Gradskoj elektrani". Tek 22. svibnja 1925. mjesni je tisak najavio priključenje gradske mreže na električnu centralu Rudnika uglja. Radovi su sporo napredovali, polaganje glavnog kabla od Rudnika do Gradske elektrane se odužilo. Zato se u listopadu 1925. susrećemo s kritikom u listu, gdje pisac članka optužuje Gradsku elektranu da zagađuje okolinu ispustnim plinovima, da rastjeruje goste iz kavane Ruža i da pridonosi širenju ionako rasprostranjene tuberkuloze u Mostaru. Nakon mnogih otezanja, sukoba, iznošenja dokaza i protudokaza za jednu ih drugu inačicu, gradska rasvjeta je priključena 1. travnja 1926. na termoelektranu Rudnika mrkog uglja u Mostaru. – nisam mogao odoljeti u cijelosti vam prenijeti ovo Miletićevo svjedočanstvo o tomu da se neke stvari nikada na mijenjaju, ma koliko mi voljeli idealizirano govoriti o dobrim starim vremenima.

Uglednicima jeftinija struja i sumnjivi ugovori

Munjarine je strojeve Gradsko poglavarstvo 1926. rasprodalo, te ona otad električnu energiju ne proizvodi, nego ju kupuje od Rudnika i preprodaje gradskim korisnicima. Nova afera izbija 1929., kada je, pod pritiskom, Poglavarstvo zapovjedilo Elektrani odmah postaviti električne strujomjere u kuće uglednih građana koji su dotad koristili električnu struju uz malu nadoknadu.

Mili Bože, tempus mutare non

Novinari su i sljedeće godine napali rad Munjare, zbog ugovora između Gradske općine i uprave Rudnika ugljena o opskrbi električnom energijom, da bi se i Jugoslovenski list, 30. siječnja 1937., bavio sličnom temom. Gradski su oci, zbog skupoće cijene struje koju su plaćali Rudniku, sve ozbiljnije razmatrali mogućnost izgradnje hidrocentrale na Radobolji, čime je gradski poglavar Husein Ćišić, 15. ožujka 1939. godine, zaprijetio i državnomu Ministarstvu šuma i rude u Beogradu. Do izgradnje te centrale nikada nije došlo, a do izgradnje prve hidrocentrale kod Jablanice (tamo gdje ju je još daleke 1908. sanjao gradski zanesenjak, inž. Antun Dešković) otad je prošlo još više od desetljeća.

Eto, laganom šetnjom teškim temama iz prošlosti, koje su nam i preveć bliske u sadanjosti, opraštam se na jedno vrijeme s vama, povlačeći se u mir dvomjesečne ljetne stanke. Čitamo se u rujnu…

Komentari
Broj komentara:0