Vidite prvi

Jukine crtice 56

Epohalna otkrića i Bakirovi deseterci

Autor:Darko Juka
Objava:2.6.2017. 21:11
Epohalna otkrića i Bakirovi deseterci
Učitavanje medija preglednika ...

Nasmijah se tiho, listajući tiskovine, jer sam pomislio kako li se samo smiju žitelji Uzdola čitajući ovih dana, u copy-paste novinarskoj maniri, po mnoštvu novina i mrežnih stranica o epohalnomu otkriću ostataka rimske civilizacije u ramskoj općini, ponad njihova mučeničkog mjesta… Ne kudim rad mr. Snježane Vasilj, ne daj Bože. Dapače, jedva sam ga čekao, itekako ga pozdravljam i radujem se konačnim nalazima. No, živcira me jeftino stvaranje senzacije na nečemu što je zapravo našom državnom, civilizacijskom sramotom. Zašto? Zato što je ta rimska cisterna, što su ti kameni svodovi otkriveni još 1993. godine, a otad su trebala proći gotovo dva i pol desetljeća kako bi ih se odlučilo profesionalno istražiti.

Uzdolsko je rimsko zdanje uništavano godinama

Na uzdolskomu sam Gracu, ponad zaseoka Kolakušići koje dominira cjelokupnim prostorom sliva rijeke Rike (vrlo uska, malena, ali začuđujuće brza rječica), boravio prvi put u lipnju 2005. godine, u pratnji uzdolskoga župnika don Miljenka Džalte, a vratio se dvije godine poslije, u rujnu mjesecu. Obadva sam puta tamo fotografirao arheološko nalazište (fotografija uz tekst) koje je neznani vojnik Hrvatskoga vijeća obrane slučajno otkrio kopajući rov. Propao je u zemlju i našao se među kamenim svodovima drevnog zdanja. Obadva sam puta objavio reportažni zapis u Večernjemu listu, upozoravajući na propadanje, ali i na stalno ljudsko uništavanje toga neistraženog blaga.

- Bila su četiri kamena volta, a dva su se već urušila jer toliko godina od otkrića još nitko nije došao stručno istražiti mjesto ili ga, barem, zaštititi. Pučani su na svoju ruku kopali i oslobodili iz zemlje svodove koji podsjećaju na stare sakralne objekte. Pokojni je Stjepan Tadić našao novčiće iz rimskoga vremena, otkopao je i neobrađeni zlatni prsten, zdjele, vaze i ogrlice... – kazivao mi je don Željko Marić, subrat don Miljenkov.

Stjepana, zvanog Salijetalo, upoznao sam prvi prvomu posjetu, a kada sam ponovno bio u Uzdolu, istraživač gradačkoga prostora više nije bio živ. Bilo mu je drago pohvaliti se svojim pronalascima, pa me rado odveo do svoje obiteljske kuće. Doduše, prsten nije bio voljan iznijeti pred objektiv, ali se sjećam dvaju novčića, brižljivo umotanih u crveni rupčić. Te su željezne kovanice bile urešene rimskim galijama, kopljima, orlovima, prikazima borbe ljubi s bikovima, ali i napisima, poput: ANT·AVC, NHWI, LECII, III·VIR·RAS.

- Područje jugoistočno od Rame zapostavljeno je odlaskom Austrougarske koja je istraživala ovuda, jer je ovaj prostor tradicijom, spomenicima, različnom baštinom, pa i prirodom, vrelima i rijekama, bogatiji od ostatka ramskoga podneblja. Na cijeloj padini Graca nalazimo stare nekropole. U zaseoku Banja Lučica, uz rijeku Volušcicu ili Volijak koja je graničnom međom između župa Solakova kula i Uzdol, imali smo most koji je bio zaštićenim spomenikom nulte kategorije, a uništila ga je bujica. U Donjoj Lasti imamo kamen ugrađen u ploču, na kojemu je uklesana vaza s makovima i 1187. godina, a nitko ne zna što je njegovo značenje. Arheolozi ne dolaze, država nas ignorira, a općinske strukture nemaju sluha. – požalio mi se don Željko, prije točno deset godina.

Bakire, počuj o čudu uzdolske župne crkve!

Uzdolski Gradac i Uzdoljani točno su školskim primjerom one stare krilatice 'ko čeka, dočeka, pa su konačno dočekali i profesionalnu zaštitu svojega povijesnog prostora, koji je kroz sve ove godine amaterski prekopavan, napose nakon otkrića onoga zlatnog prstena, o čemu je brujala cijela Rama. Dočekaše, eto, novi početak te tisućljetne priče, premda je sve izvjesnije kako nikada ne će dočekati pravdu za svoje mučeništvo našega vremena.

Slušam neki dan onoga nesretnog Bakira kako ponovno žvače već prožvakano i lupa k’o Maksim po diviziji, pa se zapitah kako si, na tako visokomu položaju, može priuštiti onako uvjereno braniti neobranjivo, i to ničim izazvan... Ali, eto, u Bosni i Hercegovini (ako ništa drugo) sve je moguće…

Dok on sklada junačke deseterce o djevičanskoj čistoći ratnoga puta Armije BiH (ne ću uopće ulaziti u neoborive podatke o stotinama porušenih, opljačkanih i spaljenih crkava, kapelica, župnih dvorova i svetišta), prisjećam se upravo Uzdola, u kojemu su pripadnici Armije BiH, u samo par sati, 14. rujna 1993. godine vatrenim oružjem i noževima, pucnjima u potiljak i pogubljenjem na postelji, ubili 29 civila i 12 vojnika HVO-a, ostavivši iza sebe desetogodišnjega dječaka u drumskoj prašini sa zrnom u potiljku, dvanaestogodišnju djevojčicu ustrijeljenu u prsa, kako leži na krevetu, pokraj bake s raznesenom lubanjom… Ostavili su 41 tijelo i među njima na cesti ukočenu staricu s rukama ispred sebe i trajno zamrznutim izrazom prestravljenosti paklenom stravom, posljednjim što je gledala prije rastanka s dušom.

Pobivši Uzdoljane, spalili su im kuće, a Bakiru želim ispričati kako su se ti hurijski čisti ratnici potom spustili do novije uzdolske župne crkve. Htjeli su u nju, htjeli su ju oskvrnuti, ali vrata se nisu dala otvoriti… Bjesomučno su zapucali po lahotnim drvenim, ostakljenim vratima. Pucali su i u bravu, u kojoj i danas stoje dva puščana zrna, ali vrata se nisu otvorila…

S metra udaljenosti pucali su na pola metra dugo kameno raspelo s kipom Isusa Krista na njemu, postavljeno na zidu, odmah pokraj tih vrata sa staklenim stjenkama. Isusov kip niti jedno zrno nije pogodilo! Čak ih se devet zarilo u žbuku uokolo toga poprilično velikoga raspela, dok je jedno tek okrznulo dno križa. Nabrojano je oko tri stotine rupa od puščanih zrna po crkvenomu žrtveniku i po četrnaest slika koje prikazuju postaje Križnoga puta. Na svim su tim slikama lik Isusa i na desetke osoba pokraj njega. Niti jedno od tih tristo zrna nije pogodilo nikoga osim jedne osobe… Pogodilo je vojnika (žudiju) koji stražari pokraj Poncija Pilata dok ovaj sudi Spasitelju. Žudiju je zrno pogodilo u glavu, a da je slika stvarnost, na kraju bi završilo u Pilatovim prsima!

Posljednja postaja, s prikazom polaganja Isusova tijela u grob, pogođena je čak sedam puta. Na njoj su neozlijeđenima Isus, Marija i apostoli.

Opasna zaigranost smrdi na najgori miris ovoga svijeta

Nebeska čuda, neobjašnjive pojave ili puke slučajnosti? Ne ću zaključivati… Samo ću prepričati ono što kazivaše meni… A sličnih priča zabilježio sam u više krajeva, pa dok se nadam Bakirovu saburu i laserskomu skidanju mrene u pogledavanju na neopisive ljudske tragedije ratnih dana, odlutah i do Trebinja… Tamo je, 1992. godine, pijani pripadnik Belih orlova ispalio zolju na Katedralu rođenja Blažene Djevice Marije, veličanstveno katoličko zdanje koje dominira središtem grada i koje mjesni Srbi nisu ni spalili ni srušili. Projektil je prošao kroz masivna crkvena drvena vrata, zabio se u žrtvenik i tamo ostao – neeksplodiran! U tomu su se trenutku, posvjedočio mi je crkveni kućepazitelj, upalila sva crkvena svjetla! Ne znam što je bilo s pijancem, ali katedrala je netaknuta dočekala kraj Domovinskoga rata.

Bakirov vrli prijatelj, Mustafa ef. Cerić, također ima sklonost epskoj poeziji, pa nerijetko propjeva o turskoj milosti i demokratičnosti njihove vladavine na ovim prostorima. Vjerojatno su Turci nehotice porušili ili u džamije zaigrano pretvorili više od četiri stotine crkava u BiH… Vjerojatno nisu znali da je crkva ono zdanje u selu Pšenik, na obalama Vrbasa, u koje su utjerivali koze. No, znala je crkva kako kozama u njoj nije mjesto!

Čudo iz toga vremena, o kojemu je čak pisano i rimskomu papi, kaže kako je ta crkvica, posvećena čudotvornomu sv. Ivi (Ivanu Krstitelju), noću iz sela Pšenika, dakle s lijeve obale Vrbasa, prešla u selo Podmilačje, na desnoj strani rijeke. Ostao joj je, kaže priča dalje, u riječnomu koritu jedan potporni stup koji je i danas uočljiv kod nižega vodostaja. To je nevjerojatno svjedočanstvo zabilježeno i u Šematizmu Bosne Srebrene od 1864. godine.

Pregršt čuda čuva zajednička nam baština u BiH… U Podmilačje, uz bok katolicima, zbog čudesnih ozdravljenja, dolazi i nevjerojatan broj pravoslavaca i muslimana. Tamošnji vodiči čak pripovjede i kako muslimani zamole nekoga od katolika da u njihovo ime uplati misu na nakanu…

E, to bi trebale biti priče koje punih pluća pripovijedaju prve glave ove zemlje. Zato im treba ukazati na loše deseterce, na opasno sljepilo i na još opasnije svjesno krivotvorenje kolektivnih sjećanja! To su jako opasne zaigranosti, ravne onima koje su rušile bogomolje i spaljivale sela, ostavljajući iza sebe dječje leševe. Okanite se toga! Najgori miris ovoga svijeta jest miris spaljenoga ljudskog tijela i spaljenoga obiteljskog doma! To ne razumiju oni koji su u vrijeme rata jeli zlatnim žlicama…

Komentari
Broj komentara:0